Zašto smo se odvajali od Jugoslavije ako nam je pentagram draži od ljiljana?

Prije otprilike par godina, neka sarajevska televizija emitirala je žustro verbalno sučeljavanje na daljinu, između trojice gostiju koji su u emisiji sudjelovali preko interneta i svojih računara, svako iz svoga grada, Zagreba, Sarajeva i Beograda. Za ovu priliku nam nije važno koja je TV kuća ovo prenosila, pa čak su nebitna imena učesnika. Značajan je bio povod, a imao je veze sa ratnim zločinima, sa raspadom bivše SFRJ i sa političkim ideologijama. Sva tri sudionika su imala uglavnom suprotstavljene stavove. Gost iz Beograda je bio sljedbenik neke desničarske skupine, jedne od mnogih takvih širom Srbije. U jednom trenutku on je rekao kako mu zaista nije jasno zašto se Bosna i Hercegovina odvojila od ostatka Jugoslavije 1992. godine. Više je to bio njegov komentar nego pitanje, i više je onako spomenuo kao za sebe nego za ostale goste i voditeljicu. Upitnu izjavu je postavio na takav način da je bilo jasno kako se odnosi na BiH, ali ne i na Hrvatsku ili Sloveniju. Nije bilo ni odgovora ni komentara na njegovu primjedbu. Ali to je pitanje koje se i prije te emisije moglo postaviti mnogim Bošnjacima, a može i dan danas.

PIŠE: AMIR TELIBEĆIROVIĆ

Zaista, zbog čega se Bosna odvojila od ostatka Jugoslavije koju su onda činile Srbija, Crna Gora i Kosovo koje je bilo još u sastavu Srbije tada? Nije teško shvatiti aluziju spomenutog srpskog desničara. On je najvjerovatnije htio reći kako je Bosna imala solidne uslove da ostane u krnjoj Jugoslaviji, sa kninskom krajinom, bez ostatka Hrvatske, Makedonije i Slovenije, jer takve primjedbe su iznošene i prije, od različitih srpskih rukovodilaca. Dugo se vrtila i ona izjava kako je Milošević navodno nudio Aliji Izetbegoviću da bude predsjednik te nove Jugoslavije ukoliko odustane od nezavisnosti BiH i poznatog referenduma. No, u cijeloj priči postoji značajniji detalj. Ne radi se o Izetbegoviću niti o političarima nego o jednom značajnom dijelu bošnjačke populacije čiji su politički stavovi (ako ih je bilo), način življenja, navike, svijetonazori bili isti, i čija je “pamet,” bila uglavnom ista i prije 1992. godine i nakon 1996. godine, odnosno do danas. Taj dio naroda je ovako definiran na jednom aktivističkom Facebook profilu: “Mi smo jedini narod koji može govoriti dobro o državi od koje smo se odcijepili, čija nas je vojska napala, a sve najgore o državi koju smo izglasali“.

Na njih se, dakle odnosi pitanje o tome zašto se Bosna trebala odvojiti od Srbije odnosno Jugoslavije te 1992. godine, koja je bila svrha toga? Neki od njih su učestvovali i na referendumu te iste godine, a neki su potom bili pripadnici Armije RBiH. Istovremeno, mnogi od njih su bili u inozemstvu a neki su rat proveli u BiH, ali na određenim privilegiranim pozicijama. Jedna stvar je zajednička svima njima, a to je umna zakočenost u vremensko-memorijskom vrtlogu SFRJ. Svijest im je zadržana negdje u spletu emocija koje ih spriječavaju da dođu do razuma. Ili, da pojednostavimo, ne jedno nego više pitanja za njih, izvedena iz komentara/pitanja onog srpskog desničara sa početka teksta.

Nostalgija i mitovi u koaliciji

Na primjer, zašto se odvajati od Jugoslavije na čelu sa Srbijom, ako će um ostati zarobljen u samo jednoj manjoj historijskoj, političkoj epohi preživljavanja na ovim prostorima? Zašto se odvajati ako i dalje želite da vam je glavni grad Beograd? Zašto se odvajati ako će se i dalje javno i redovno slušati i gledati Ceca, Brena, Bijelo Dugme, Žikina Dinastija, Valter, Bolji Život, Kosovski boj…? Zašto se odvajati ako se ni nakon onakvog i onolikog stradanja neće mijenjati barem neke životne navike, duhovnost i možda najvažnije – razmišljanje, ako nema evolucije ni mozga ni srca, niti razvoja svijesti? Zašto se odvajati ako će se i dalje umjesto sa drevnim ljiljanima sa plavog štita radije mahati jugoslavenskim trobojkama sa JNA tenkova, sa krvavo crvenim pentagramima poznatijim pod “umilnim” nazivom petokrake? Zašto se odvajati ako će pored godišnjih zidnih kalendara sa fotografijama prekrasne prirode pri svakom od 12 mjeseci, mnogi radije kupovati kalendare sa slikama popularnog mrtvaca iz vremena njegovog ovozemaljskog življenja, koji nije ni blizu atraktivan kao prirodni pejsaži na prvospomenutim kalendarima, političara poznatog po nadimku Tito, koji pozira sa skupocjenim cigarama i svojim staračkim pjegama? – (podloga ovog pitanja je provučena u hit pjesmi refrena “Sve je isto samo njega nema”) Zašto se odvajati ako će se stalno ponavljati kako su svi isti i svi su krivi za sve i svi su jednako krivi i svi su oduvijek krivi i svi su krivi što su krivi, i ‘ko li nas bre zavadi, mamicu mu ustašku?’ Zašto se odvajati ako će se stalno kukati kako se nekad moglo ići na more svake godine, a i danas se ide na more svake godine, i to ne samo na Jadransko nego na mnoga druga po svijetu? Zašto se odvajati ako se i danas kao i onda može slobodno nazivati fašistom svakoga ko se ne slaže sa vama? Zašto se odvajati ukoliko je slobodno spavanje na klupama u parku među najvećim društvenim i kulturološkim dometima u svijesti nekoliko generacija, bilo da se radi o beskućnicima i alkoholičarima koji spavaju na klupama ili onih koji su kao iz pukog “ćejfa” spavali na njima za vrijeme jugosocijalizma? Zašto se odvajati kada šovinističke pošalice o Muji, Sulji, Hasi i Fati ostaju isto ono što su bile i prije – ponižavajući “smisao” za simpatični i veseli narodni humor prihvaćen među iskompleksiranim Bošnjacima koji pate od kompleksa niže vrijednosti? Zašto se odvajati ako će se i dalje vjerovati u skoro iste mitove u koje se vjerovalo i onda? Ima svakako još puno pitanja i komentara ali i ovo bi moglo biti previše za mnoge, stoga idemo dalje.

Nisu ih vodili nego zavodili, nisu ih trenirali nego dresirali

Povoda za obradu ove teme ima i previše. Od velike televizijske gledanosti pornografskog ponižavanja djece kroz estradnu prostituciju zvanu Zvezde Granda, do masovnog i morbidnog blamiranja na ulicama Sarajeva sa mahanjem bezbroj jugokomunističkih zastava, grbova, JNA simbola u proljeće ove godine – (na godišnjicu čuvene pofalićke bitke kada je grad odbranjen od tenkova sa tim istim zastavama), ali i više puta prethodnih godina. Za ovu priliku će biti dovoljno da se osvrnemo na izložbu radova skulptora Nedima Đikića, nedavno otvorenu u sarajevskom BKC-u. Izložbom tih skulptura svjesno ili nesvjesno se slavi jednoumlje, što je ovdje i simbolično krunisano jednom od skulptura koja predstavlja modificiranu SFRJ zastavu, postavljenu na vidno mjesto u foajeu BKC-a. Usput je sve skupa uvezano sa aktuelnom Covid krizom. Da se radi o nekoj vrsti promocije totalitarizma, jedan prilično sugestivni i manipulativni sarajevski web portal je potvrdio prenijevši Đikićevu sljedeću izjavu: “Zanimljiva je stvar da korona ne bira, nema nikakve predrasude ko je ko u ovoj zemlji i uopšte u svijetu. Zbog toga je ova skulptura napravljena na način da su prikazani svi elementi osim lica. Jednostavno se gubi identitet jer svi nosimo maske jedva se prepoznajemo na ulici. To je jedan aspekt, a pozitivna stvar je da je korona uspjela da izjednači sve ljude bez obzira na materijalni status i nacionalnu pripadnost.” Dakle, može se reći da je autor u pravu, jer skulptura u obliku i bojama jugokomunističke zastave se poklapa sa orvelovskim viđenjem corona restrikcija. Zato on sa jednim prigušeno morbidnim prizvukom tvrdi da je “pozitivna stvar” izjednačavanje ljudi, makar i na vještački način – (sa nametnutim poveskama za lice), i makar to išlo kroz kolektivne strahove, brige, krcate bolnice, propadanje ekonomije i zdravstva, policijski čas, masovno slabljenje imuniteta organizma kod bezbroj ljudi, ograničeno kretanje…

Tako on vidi “pozitivnu” stranu ukidanja različitosti među ljudima, bilo da se radi o prirodnim različitostima ili umjetnim, svejedno. Baš po ironičnom stihu najiskrenijeg javnog punkera sa prostora bivše Jugoslavije, Ivice Čuljka poznatijeg po nadimku “Satan Panonski.” On je davno spjevao krilaticu iz Titovog komunizma – “a Drug je rekao, svima jednako”. Tako je taj “drug” progovorio i iz umjetnika Đikića, podržavajući ne samo ovdašnje jednoumlje, nego sada već internacionalno, da ne kažemo otrcanim pridjevom – globalno. Koga je zanimalo kako se nasilnim putem svima nametao manje-više jednak način odijevanja, uz neke beznačajne površinske razlike u estetici i kroju, jednoobrazna pojavnost u jugokomunizmu, u Sovjetskom Savezu ili u Kini, sada može vidjeti ili osjetiti pod korona režimom. Dugi redovi za domaćinske potrepštine ispred marketa, sve više policijskog angažmana, dugi redovi pred bolnicama i ambulantama, “borba” protiv nevidljivog neprijatelja, medijska izjednačenost, zabrana kulturoloških, vjerskih i etničkih šarolikosti, zatvaranje bogomolja, medijsko širenje straha od skoro svega, ne samo od virusa, kontrola suprotstavljenih mišljenja u javnosti, drugim riječima, dobro došli u modernu verziju internacionale. Možda “svjetska revolucija” kojom su brojni marksisti nekad svima probijali glave (i doslovno i figurativno), počinje da se uspostavlja a corona (riječ koja na latinskom označava krunu) treba da bude krunsko sredstvo za tako nešto. Neko je primjetio i druge moguće pozitivne stvari u ovim restrikcijama, kao na primjer da puno više ljudi sada obraća pažnju na higijenu, i osobnu i kolektivnu, da se negdje povećao natalitet zbog više vremena sa bližnjima u privatnosti, da se smanjilo zagađenje prirode u nekim krajevima svijeta i tako dalje. No, za umjetnike poput Đikića, a ima dosta takvih, dobro je nešto drugo u vezi s Covid pričom. Dobro im je što ljudi gube identitete, i prirodne i vještačke preko masovnog maskiranja, što kao postaju “jednaki.” Pošto su komunizam, fašizam, nacizam i antifašizam djeca istih roditelja, nije iznenađujuće što se protuprirodna filosofija zvana – svi isti, svi jednaki pa makar i na silu, poklapaju i sa onim poznatim Hitlerovim – “ein volk, eine land, ein fuhrer”, ili kako već ide. Neko je napravio zafrkanciju na temu porijekla naziva Covid, što je kružilo po (ne)društvenim mrežama. U toj ironiji, prvi slog ‘Ko’ označava “komunistički, a drugi dio imena popularnog virusa – ‘vid,’ kao označava “vidovitost.” Dakle, Covid kao šifra za komunističku vidovitost u smislu predviđanja povratka te vrste diktature i stanja prethodno opisanog, čak opjevanog u sloganu “i poslije Tita, Tito”.

Ali da se vratimo u bosansku avliju, odnosno sarajevsku. Još jedna podvala srodna ovoj izložbi se provukla skoro pa neprimjetno ovih dana u Sarajevu. Naime, u prisjećanju na žrtve zločina Mušana Topalovića Cace iz 1993. godine, u Titovoj ulici se skupilo nekoliko osoba a među njima i historičar projugoslavenskog usmjerenja Husnija Kamberović, da bi pored čuvenog spomenika morbidnog naziva “Vječna vatra,” održali komemoraciju tim žrtvama čija su tijela završila u provaliji Kazani na Trebeviću. Logično pitanje, kakve veze ima ovaj spomenik, vezan za drugi svjetski rat, sa Cacinim zločinima na Kazanima, nije se postavljalo na mainstream medijima u Sarajevu. Možda je naprosto Kamberoviću i ekipi bilo naporno penjati se po strmim obroncima Trebevića da bi došli do jame Kazani gdje bi po logici trebali da održe komemoraciju ako im je već stalo do toga. Lakše je to uraditi u centru grada, šminkerskije, ali lakše. Ipak, nešto drugo bi se moglo prepoznati ovdje. Svi ti sarajevski likovi koji dan-danas fanatično slijede jugoslavensku trobojku sa crvenim pentagramom, spomenik “Vječna vatra” smatraju svojim svetilištem, religijskim hramom. Taj hram je za njih izgleda magični simbol onoga što oni smatraju za antifašizam. Pošto im ne odgovara činjenica da su Cacu i njegovu jedinicu uklonili pripadnici regularne vojne policije Republike BiH te 1993. godine, onda radije u svojoj zarobljenoj mašti fantaziraju o nekim partizanima, antifašistima, Jugoslavenima, komunistima, koji su barem imaginarno odbranili Sarajevo od Cace i njegove brigade, makar u njihovim glavama. Stoga je za njih valjda logično da se komemoracija održi pokraj partizanskog spomenika, sa karanfilima ili nekim drugim cvijećem, jer tako se iznova razvija kult obožavanja vještačkog antifašizma, onog istog bratstvojedinstvenog antifašizma koji je doveo do ogromnih balkanskih krvoprolića, stradanja, progona i destrukcije od 1991. do 1999. godine. Ko vatru ‘obožava’ vatru i dobije. Zak kraj, novi podsjetnik za brojne zaboravne čitatelje. Drugi naziv za džehenem ili pakao, jeste baš Vječna vatra.

DEBLOKADA.COM

Preporučujemo:

AMNESTIRANJE AGRESORA! Za Nijaza Skenderagića svi su krivi za razaranje BiH