Upoznajte sve zablude i kukavičluke Bošnjaka kroz slučaj Harisa Pendića

“Postoje dvije vrste fašista, to su fašisti i antifašisti.”– Ennio Flaiano, proslavljeni talijanski novinar i pisac drama, scenarija i romana.

PIŠE: AMIR TELIBEĆIREVIĆ

Nedavno ‘mostarsko’ hapšenje izvjesnog Harisa Pendića, internet aktiviste, ili kako se već danas imenuje takva zanimacija, zbog navodnih prijetnji kardinalu Vinku Puljiću, otkrila je dosta toga zanimljivog o njemu i o kontroverzi koja je pratila, a na neki način još prati, misu za blajburške žrtve u sarajevskoj katedrali. Neke stvari o kojima je ovdje riječ suštinski i nisu nove, ali su nekako zamalo pa bile zaboravljene, a odnose se na mentalitet znatnog dijela bošnjačke populacije, iako se slične pojave u manjem omjeru i još manjem naponu mogu zabilježiti u drugim etno narodima Balkana. Radi se o prepoznatljivom kompleksu niže vrijednosti u kombinaciji sa neznanjem i sa upadljvim predrasudama. Stereotipni kompleksi koje mnogi Bošnjaci, moguće i većina, imaju o sebi samima kao niže vrijednima (barem u Sarajevu) nisu novost, ali su ovih dana imali svoju medijsku “manifestaciju” u liku i (ne)djelu spomenutog Pendića. On je ispao nešto kao nezvanični “predstavnik” onih Bošnjaka koji i dalje donekle preziru sami sebe ili se rugaju samima sebi, da ne kažemo ponižavaju sami sebe, neko svjesno a neko nesvjesno. Pendić je to uradio svojim izjavama koje su prenijeli mnogi info web portali. Ponukan je pisanjem drugih o njemu samome, a naročito onim što je o njemu objavio inače dosta manipulativni hercegovački portal Poskok.info, tragikomično nazvavši Pendića “džihadistom,” zbog njegovih YouTube prijetnji radi kojih ga je SIPA privela. Poskok.info nije jedini portal koji u jugonostalgičarskim demonstracijama protiv mise za bleiburške žrtve u Sarajevu, demonstracijama sa upadljivom masom JNA i komunističkih obilježja “vidi” neki islamizam ili čak bošnjački radikalizam, u šta su probali sugestivno uklopiti i Pendića. U tu svrhu se ironično koristio podrugljivi pridjev halal antifašizam, najviše među šovinistički usmjerenim hercegovačkim medijima.

 

Antifaširano meso umjesto mozga

Poznati HDZ-ov jurišnik Marinko Čavara se poslužio sličnom manipulacijom, pokušavajući da poveže kozaračko kolo u centru Sarajeva, sa nekim islamizmom. Isti onaj Čavara koji je, prema prisutnim svjedocima, prije nekoliko godina kleknuo pred ratnog zločinca Darija Kordića na aerodromu, poljubivši mu ruku, tokom svečanog dočeka Kordića iz pritvora. Hajde što je Čavara na taj način ponizio sebe, njegova osobna stvar, nego što je ponizio i onu populaciju bh. Hrvata za koje smatra da ih zastupa kroz svoju stranku i javnu funkciju, u nastojanju da se naruga Kordićevim žrtvama. Istodobno, samoproglašeni “antifašisti” koji su kao demonstrirali protiv mise u sarajevskoj katedrali, a zapravo su morbidno orgijali sa fašističkim JNA oznakama, ispod uvećane slike Luburićevih žrtava iz 1945. godine, spadaju u nasilne ateiste koji također vide “džihadiste” tamo gdje ih nema a oni žele da ih ima. Dakle, šta je zajedničko i domaćim samozvanim “antifašistima” i njima suprotstavljenim HDZ medijima te političarima? I jedni i drugi iskazuju prezir prema islamskim vrijednostima ili prema muslimanima ili prema Bošnjacima kao populaciji. Nekad prezir, nekad možda strah a nekad mržnju. U svemu tome, zbunjeni i dezorijentirani dio Bošnjaka, koji nije mali, ponaša se poput spomenutog Pendića. Stoga ovdje analiziramo njegovo ponižavajuće pravdanje u korist lakšega kontanja iznesenog. Ove analize se ne odnose toliko na njega samoga koliko na mnoštvo osoba u današnjoj BiH koji postupaju slično njemu, iako je on trenutno u prvom planu zbog medijske aktuelnosti. Ove Pendićeve izjave nisu samo njegove. Pendić je njihov (naš?) nesvjesni “glasnogovornik.”

Pendić kaže:

“Ja sam deklarirani ateista i antifašista, moji najbolji prijatelji su hrvatske nacionalnosti. U svom videu sam također nosio anarhističku majicu sa natpisom „No Gods No Masters“ što isključuje sve opcije da sam ja „džihadista“.

Ovdje imamo tipično neznanje takozvane ‘stare škole,’ neupućenost onih koji za sebe vjeruju ili pretpostavljaju da nešto znaju o ovome. Furke temeljene na buntovništvu hormonalnih pokretača koji ne zahtijevaju previše znanja osim površnog. Usko viđenje u kome se valjda vjeruje kako samo ateista može biti antifašista i obratno. Ovakva vrsta manipulacije ostavila je traga na oštećenoj psihi više generacija odrastalih u jugokomunizmu. I potpisnik ovih redova je nekad bio zaveden starom indoktrinacijom i sličnom propagandom. Pendić djeluje dosta mlađi, to jest kao neko ko ne pamti nametnuti i službeni ateizam bivše SFRJ, pa je ovu ograničenu furku vjerovatno pokupio sa holivudskih filmova i sa interneta, uz moguće ispiranje mozga preko literature komunističkog pedigrea. Veliko neznanje koje Pendić ovdje ispoljava može biti ispravljeno vremenom jer čovjek je mlad, znači ima još nade i vremena da nešto više nauči o ovim tematikama, ali nažalost, one sramne pseudo-anifašističke demonstracije u Sarajevu pokazuju da postoji više generacija koje su zatupljene i izmanipulirane na sličan način. Pendićev veći problem može biti iskompleksiranost nego neznanje, jer što se kaže ‘niko se nije naučen rodio.’ Čim on naglašava da ima najbolje prijatelje među Hrvatima iako ga niko to i ne pita, znači da osjeća potrebu da se pravda uredništvu portala kao što je Poskok.info i brojnim sličnim medijima. U svojoj slabosti se već samim time ponizio, ali je podsjetio na spomenuti kompleks moguće većine Bošnjaka, grubo pretpostavljeno. Usput rečeno, masovne grobnice za bošnjačke civile, od Istočne Bosne, do Krajine, pune su ovakvih kao što je Pendić. Nisu nekadašnji civili (muslimani po nacionalnosti) bacani u jame i rijeke zato što su “džihadisti” nego zato što nisu. Da bi se ovo bolje shvatilo, treba svako za sebe da nauči ispravno značenje pojma džihad, kao i namjere onih koji su vršili masovne pokolje u Ahmićima ispred HVO-a, logorima oko Mostara, te namjere onih koji su na isti način sve to odradili i prije, to jest četnika, JNA i vojske RS-a, na brojnim drugim lokacijama.

Postoji više svjedočanstava pa čak i ponekih TV i radijskih snimaka Bošnjaka, iz 1992. godine po gregorijanskom kalendaru, u vrijeme dok su još koristili vještačku, nametnutu nacionalnost – “Muslimani sa velikim M,” koji su se pravdali srpskim vojnicima govoreći kako oni nisu fundamentalisti (ovaj izraz je tada bio moderniji, nije se još previše govorilo džihadisti) te kako oni jedu svinjetinu ili kako se izjašnjavaju Jugoslovenima ili kako imaju Srbina za kuma, ili najbolje prijatelje i slično. Većinu njih ovo nije spasilo ili od egzekucije i masovnih grobnica ili od progona i izbjeglištva. Možda Pendić i mnoštvo njemu sličnih to i znaju, ali im valjda nije nešto značajno. Važnije su furke na anarhizam o čemu očito malo zna ili na antifašizam o kome također upadljivo malo zna, iako možda misli da zna dosta, ili se tek pretvara da zna, za potrebe ličnog imidža.

 

Ateizam je “cool” moderan

Vezano za svoj naivni “anarhizam” potlačenih, ali i još ponešto, kako je prenio portal Depo, Pendić kaže: “Za ove ljude koji kritikuju to što psujem, samo mogu da im kažem da je Trotsky rekao da je psovanje jezik potlačenih, što i jesam u ovoj državi! Ja ne širim nikakvu netrpeljivost, već kritikujem sve tri fašističke struje koje kod nas godinama vrše rascijeljenje naroda, a prema fašistima smatram da ne trebam imati nikakve tolerancije, fašiste treba kritikovati, pošto njihove ideologije pozivaju na nasilje. Misa za “žrtve Blajburga” u Sarajevu je samo historijski revizionizam i veličanje ubijenih fašista, Ustaša i zlotvora. Vinko Puljić je u takvim okolnostima ravan fašistima, on je zajedno sa ostalim biskupima obilazio i družio se sa ratnim zločincem Darijom Kordićem.”

Jedan od uzora mu je Lav Trotsky, što bi mogao biti indikator da je Haris nešto pročitao o anarhizmu “antifašizmu” u nekadašnjoj carskoj Rusiji pa onda u Sovjetskom Savezu. To je potencijalno ohrabrujući momenat jer znači da ima šanse za Harisa da vremenom otkrije kako se po pitanju destrukcije čitavih gradova i masovne likvidacije više miliona civila, taj antifašizam, anarhizam i ateizam ne razlikuju od fašizma i nacizma protiv kojeg se on kao bori. Svi ti silni ideološki “izmi” u prethodnom stoljeću su zajedno ostavili najkrvaviji i nadestrukivniji trag u cijelom poznatom ljudskom historijatu, a Pendić na prvi pogled ne djeluje kao neko ko ne zna sve te činjenice, ili samo za potrebe furke glumi da ne zna. Nije isključeno i da mu je poznato kako je kovanicu ‘antifašizam’ izmislio Staljin.

Haris Pendić spomenu i druženje kardinala Puljića sa Kordićem. Priča o Dariju Kordiću je starija od priče o misi za žrtve Bleiburga. Nije bilo demonstracija “antifašista” u Sarajevu ili Mostaru, poput onih nedavnih zbog slavljenja Kordića kao junačine. Da li su žrtve Kordićevog fašizma za ljubitelje krvavo crvene petokrake bile manje vrijedne od žrtava Maksa Luburića u vrijeme drugog svjetskog pokolja? Ili recimo, kardinalova kontroverzna izjava od prije par godina, kada za jedan talijanski medij reče: “Nažalost, Evropa ne poznaje islam dobro i ne razumije šta znači živjeti rame uz rame sa islamskim radikalizmom“ – prošla je bez reakcija neokomunista i silnih “antifašista.” Možda zato što se “antifašisti” uglavnom slažu sa tom izjavom, o čemu bi se trebali sami očitovati.

Kardinalova izjava iz istog razdoblja glasi: “Evropa mora ponovo otkriti svoje korijene, svoj kršćanski identitet, a samo na takav način neće strahovati od islamskog radikalizma.” Niti na ovo nije bilo uličnih demonstracija selektivnih jugonostalgičara. Oni u tome ne vide tragove nekog modernog fašizma, odnosno šovinizma. Ako bi zadnje dvije riječi Puljićeve izjave – “islamski radikalizam,” zamijenili sa, recimo – “židovski materijalizam,” ili sa “komunizam,” kakve li bi tek onda bile reakcije od jugokomunista po Sarajevu. No, prema dosadašnjim podacima “antifašisti” su selektivni i po pitanju Bleiburga. Mnogi od njih nisu znali da su mise za žrtve Bleiburga održavane u nekim crkvama prethodnih godina, i ne samo u Sarajevu, samo bez prateće medijske histerije kao ovaj put. Bilo je izokola i molitvi za Antu Pavelića, nevezano za Bleiburg, nešto u Hrvatskoj a nešto u BiH, samo je to nekako promaklo “antifašistima.” Možda je i bolje što im je promaklo jer bi onda ispoljili još više svojih nebuloza, histerične patetike i naravno svoje dvoličnosti. Promaklo im je u skladu sa onom izrekom “daleko od očiju, daleko od srca.” Dakle, nije bilo medijski obznanjeno, što dokazuje kako teško znaju razmišljati izvan medijske usmjerenosti. Vole sebe nazivati slobodarskim i slobodomislećim osobama, a dopuštaju da im mediji oblikuju emocije, postupke i riječi, kao što se i desilo. A to što su javno nosali JNA oznake, trobojke sa petokrakom i Titove slike u gradu koji je preživio ogroman teror u ime iste takve ikonografije, posebna je priča. Samo se potvrđuje kako im osi šizofrenije dobro idu i javne perverzije. Revoltirani Haris Pendić možda shvati nakon što promisli o svemu ovome, da je svoju ogorčenost, svoj mladalačko-rockerski bunt koji sam po sebi može biti koristan, usmjerio na pogrešnu stranu i na pogrešan način. Pravi slične greške kao i potpisnik ovih redova prije dosta godina. Na vlastitim greškama, iskustvima i zabludama se obično najbolje skontaju neke stvari. Evolucija svijesti je složen, mučan ali opet koristan proces. Problem je i to što se mediji kao što je Poskok.info mogu u međuvremenu zlurado naslađivati ovakvim pravdanjima pred njima, i pogrešnim reagiranjima na njihove plitke provokacije. Poskokove manipulacije su efektne, ali i dalje nisu teške za provaliti.

 

Patološka potreba za neprijateljima

Dalje mladić poručuje:

“Želim da kažem da ću uvijek biti za prava potlačenih manjina, homoseksualaca, transeksualaca i svih onih koji su na bilo koji način ugroženi. Također ponovo ću ponoviti da ne mrzim Hrvate ni Hrvatsku, samo otvoreno kritikujem radikalne fašističke neo-ustaške struje koje zagađuju zemlju. To bi bilo sve što imam da kažem, možda još samo da potvrdim da smo se svi nažalost ovih dana uvjerili da fašisti drže ovu državu, medije i da mogu da napakuju šta hoće i da vam totalno unište život. Nemojte biti ovce i padati na fašističke laži, konačno je vrijeme da ustanemo i pobunimo se svi zajedno.”

Nema ovdje skoro ništa originalno. Kao da je prepisano sa bilo kojeg portala ili časopisa što se bave promocijom homoseksualizma na Zapadu, i to odavno. Naravno, i ptice na grani više znaju da sve te silne gey parade, nosanje lanaca i sado mazo kostima na ulicama, besmislene šetnje sa pornografskim transparentima nemaju veze sa promocijom ljudskih prava homoseksualaca, niti sa “ljubavlju,” nego sa promocijom seksualnih sloboda, žudnje, slobodne perverzije, javnih orgija, a sve maskirano riječima “ljubav, liberalizam, pravo” i slično. Još je dodao i transeksualce na listu, zbog čega se logički neko može zapitati zašto onda ne i pedofili, sodomisti, nekrofili, zoofili, te ostala srodna bratija. Naivne osobe i dalje padaju na svu tu priču o pravima, slobodama i sličnim folovima, ali ima dosta i onih koji se prave naivni, a znaju o čemu se radi. Da li Pendić spada u naivne i neupućene ili je svjestan koliko je sam sebe ponizio, ne zna se zasad, a možda nije toliko ni bitno za ovaj tekst, jer se, kako je već rečeno ne radi samo o njemu, nego nažalost pozamašnom broju izmanipuliranih na ovakav način. Ono što Pendić možda ipak ne zna, jeste da su takozvani jugoslavenski antifašisti i komunisti zakonski zabranjivali homoseksualnost u Titovo vrijeme. Te su pojave bile sankcionirane na različite načine a jedna od njih je bila robija, naročito ako se homoseksualnost ispolji u JNA. Zato ovo ide kao dodatak na već postojeću šizofreniju agresivnih jugonostalgičara sa mostarskih i sarajevskih ulica. Mnogi od njih se kao zalažu za prava homoseksualaca, a istovremeno slave Tita koji je zakonski branio homoseksualnost. Ticano prozivke “sve tri fašističke struje” koje Haris ističe u svom obraćanju javnosti, jasno je da se radi o već napornom, tradicionalnom ključu po kome se stalno moraju spominjati “sve tri zaraćene strane” kao iz Unproforovog vokabulara u vrijeme napada na BiH. Gotovo o bilo čemu da je riječ vezano za politiku, historijat, ekonomiju, religiju ili (ne)kulturu u BiH, neizbježno se spominju tri strane, svejedno da li se uklapa u tematiku priče ili ne. Omladincima to vjerovatno djeluje zavodljivo, uzbudljivo, ono kao imamo neka tri jednako zla negativca, a nasuprot njima su kao “šarmantni, buntovni, sekularni, duhoviti, nezavisni” nositelji piercinga u nozdrvama, duge kose ili pak natapirane punk frizure, “umjetničkih” tetovaža, Che Guevare na majici, poznavatelji alternativnog rock izražaja, filosofi, anarhisti, ateisti, agnostici, i naravno “antifašisti.” Zvuči primamljivo na prvi pogled. Kao neko uputstvo na temu – ‘kako postati pravednik u svijetu preko noći, makar i vještački.’ Neki znaju a neki se prave da ne znaju kako je stvarnost i složenija od ovoga, i drugačija. U nekim stvarima se može govoriti o tri jednaka politička klana a u nekim ne može. Na nižim nivoima, ispod političkih, kao i historijskim nivoima, ne može se govoriti o “tri zaraćene strane,” ili tri jednaka fašizma. I to je već opće poznato onima koji se ne usude govoriti protiv napadne političke korektnosti. Tamo gdje se može govoriti o tri strane, Hrvatska i Srbija dođu kao još dvije strane, i prije i za vrijeme i poslije rata, ali to se izbjegava spomenuti. Postoji najmanje šest lopovskih strana u BiH, a samoproglašeni antifašisti i neokomunisti su jedna od njih, ali ne postoje tri fašizma u onom smislu koji se često javno ponavlja, kao što je i ovo Pendićevo stereotipno ponavljanje. Kada se u Crnoj Gori, Hrvatskoj i u Srbiji prozivaju fašizmi u vlasti, tamo ne trebaju za sve prozvati sve. Na primjer, u Hrvatskoj se ne spominju recimo “dva fašizma,” dalmatinski i hrvatski, ili talijanski i hrvatski, ili mađarski i hrvatski. Glupo bi zvučalo, dakako. U Srbiji recimo ne kaže se “dva, tri ili četiri fašizma,” kao srpski, mađarski, bošnjački (u Sandžaku), vojvođanski. Zna se zašto i kako, ali nam je ovdje važnije da se shvati zašto se u BiH insistira na “tri fašizma.” Jedan od više razloga je u tome što se taj ključ o “tri iste strane” povlači jako dugo, a utvrđen je u socijalističkoj Jugoslaviji. Haris možda ne zna da su podjelu na Srbe, Hrvate i Muslimane u BiH ovjerili i nametnuli “antifašisti” iz Titovog razdoblja. Samo se tada nisu zvali konstitutivni narodi nego ‘jednakopravni.’ Pritom, jedno vrijeme je bila podjela samo na Srbe i Hrvate, dok ni Bošnjaka ni muslimana (sa velikim M) dugo nije bilo ni na mapi što se kaže. Za nadati se da svi ovi podaci mogu pomoći mladom Harisu da skonta u kakvu podvalu ga je neko utjerao, kakvu prevaru promovira, i on i mnoštvo njegovih vršnjaka, ne računajući one malo starije koji bi trebali da sami znaju sve ovo. Sam Haris Pendić, ako je već u Mostaru, ne treba da se bakće sa prevrtljivim kardinalom Puljićem. Dovoljno mu je da prepozna fašizam/nacizam u svom susjedstvu; ulica Mile Budaka i ulica Jure Francetića u zapadnom Mostaru, već niz godina.

Još jedna značajna stvar, a opasna za neupućene, jeste i to da su pokreti poput Antifa uvučeni u promociju modernog međunarodnog fašizma koji se tako ne zove, i našminkan je pričom o pravima manjina sa naglaskom na homoseksualnim slobodama. Radi se o jednoj od najopasnijih ideologija današnjice, a to je cionizam. Već je više puta potvrđeno da Antifa aktivisti rado nose izraelske zastave i ne zanima ih masovni teror koji se vrši u ime cionizma. Mahanje zastavama koje kombiniraju sa zastavom duginih boja dovoljno govore onima koji razmišljaju duboko i koji vide širi raspon dešavanja.  Izraelska politika je da svakoga ko njih kritizira optuže za antisemitizam, kao što komunisti i samozvani “antifašisti” prozivaju za fašizam svakoga ko ne razmišlja kao oni. Isključivost je na djelu kako god se okrene.

I da završimo na bosanskom terenu. Krajnji ljevičari i krajnji desničari često mrze jedni druge, barem deklarativno. Istovremeno, i jedni i drugi uglavnom preziru djevojke sa hidžabom, redovne klanjače, ramazan, postače i ezan. Kako je davno rekao iskusni sarajevski novinar Zdenko Jendruh – “Bošnjaci su prihvatljivi samo ako su ateisti.” To je potvrđeno bezbroj puta, uglavnom u mirnodopskim uslovima. Ali u ratnim uvjetima, to ne pali previše jer završavaju u masovnim grobnicama samo na osnovu svoje lične imenice, ili u izbjeglištvu, ako imaju sreće. Njihovim progoniteljima je tada svejedno jesu li Bošnjaci klasični vjernici ili moderni ateisti, uz rijetke izuzetke. Jasno je dakle ko je i desničarima i ljevičarima zajednički “neprijatelj,” ili šta im je zajednički imenitelj kako to reče jedan sarajevski političar inače miljenik ‘fine gradske raje,’ da ne kažemo popularno FGR.