RASKRINKAVANJE! Samoproglašeni “policajci” domaće medijske scene u akciji i reakciji

Ni BiH ni Balkan nikad nisu imali toliko medija kao danas, kako printanih tako i elektronskih. To je cijeli jedan splet sugestivnih naslova, međunaslova, nadnaslova, koji se nameću publici na gotovo svakom javnom mjestu, koliko na uličnim panoima toliko po računarima, mobitelima i televizorima. Sve skupa djeluje kao metež koji opterećuje ljudske umove jer ljudi često nemaju vremena procesuirati svaki ponuđeni odnosno nametnuti detalj. Svakako da to nije samo u BiH, ali pošto je ova zemlja uvučena u globalizacijski proces hipermedijskog umrežavanja, mnoge od tih pojava su neizbježne i ovdje. Ako bi, recimo, zamislili sve te silne medije, pa i novinare pojedinačno, kao prometnu gužvu na cestama, neophodno je onda zamisliti usput i semafore i saobraćajne policajce. Ukoliko nema semafora, javljaju se saobraćajci. U slučaju BiH, za medijskog saobraćajca se nametnula redakcija web portala Raskrinkavanje.ba.

PIŠE: AMIR TELIBEĆIROVIĆ

Kao verificirani član međunarodne mreže za provjeru činjenica – IFCN, Raskrinkavanje.ba se bavi nadgledanjem sadržaja domaćih medija već izvjesno vrijeme. Pored medijskog nadzora, ova redakcija se bavi analizama, prozivkama i upozorenjima na ono što njeni članovi smatraju neprimjerenim, lažnim, pogrešnim, huškačkim, sugestivnim, uvredljivim i tako dalje. Ko je, kako i zašto ovlastio IFCN da se bavi nekom vrstom poziva na cenzure i autocenzure jeste značajno pitanje, ali nije primarno za ovaj osvrt. Platforma zvana Raskrinkavanje je samo sarajevska filijala, uvjetno rečeno, od IFCN-a čije je sjedište u SAD-u. U svakoj državi bivše Jugoslavije postoji neka slična platforma i međusobno su uvezane. Kao “saobraćajni policajac” za spomenutu medijsku “prometnu gužvu” u BiH, Raskrinkavanje djeluje poput neke subjektivno-objektivne “moralne vertikale” u ocjenjivanju i usmjeravanju zgusnutog medijskog sadržaja. Ovaj medijski saobraćajac zasad ne naplaćuje kazne, samo piše neke vrste opomena i prozivki. Ko je ovlastio ovog saobraćajca da bude saobraćajac, to jeste da učesnike medijskog prometa nadzire, možda i nije pravo pitanje, iako je odgovor na njega djelimično ponuđen, ali samo djelimično, u gornjem dijelu teksta. Takvo pitanje vuče za sobom činjenicu da živimo u vremenu kada to može raditi skoro svako ko se bavi iščitavanjem članaka po internetu, makar i privatno. Stoga bi se neko pitao zašto baš Raskrinkavanje.ba a oni bi mogli imati unaprijed spreman odgovor koji glasi ‘Zašto ne?’. Kako je mnogima poznato, takvo sugestivno ime, pripada famoznom ‘udruženju građana’ iz kojeg je nastala ideja za Raskrinavaje.ba. a udruženje naziva “Zašto ne?” i dalje djeluje na sličan način. Pored ostalog, usvojili su već neko vrijeme u SAD-u popularni termin “fake news,” odnosno lažne vijesti, te ga plasirali u širu javnu upotrebu. Može se i dalje upotrebljavati izraz “lažne vijesti,” dakle na domaćem jeziku, međutim nema tako moćan prizvuk poput anglosaksonskog izgovora – fake news, a pritom izraz je moderan u SAD-u, još i prije početka mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa, ali sa kulminacijom u njegovo vrijeme.

Na web stranici Raskrinkavanja su izlistana imena raznih domaćih medija razdvojenih po kategorijama. Za ovu priču, dvije najznačanije kategorije su “red flag” mediji i “high risk” mediji. Prema tome redakcija Raskrinkavanja je zadržala pravo da određuje koje medije treba označiti kao “crvenom zastavicom,” što će reći opasnima, valjda, a koje označiti kao “visoko rizične,” šta god sve to podrazumijevalo. Najviše se odnosi na medije koji su se znali istaći sa objavama dezinformacija, sa huškačkim rečenicama, sa nepotvrđenim izjavama, sa popularnim spinovima kako se to trendovski kaže. Međutim, kada se pregledaju imena medija izlistana u obje kategorije, nije teško primjetiti da nedostaju imena nekih medija koji se također uklapaju i u “high risk” i u “red flag.” Koji su to mediji, i printani i elektronski, što su možda po ocjeni redakcije Raskinkavanja “ispravni” pa nema potrebe za njihovom prozivkom na ovakav način, može ocijeniti svaki internet korisnik za sebe. Neka svako pogleda te rubrike na web stranici Raskrinkavanje.ba i sam(a) procijeni koja imena nedostaju a ne bi trebala, te zbog čega. Može se reći da ne postoji medijska kuća koja je imuna na greške i na manipuliranje vlastitom publikom, neovisno od toga da li je državni ili privatni medij. Naprosto, traje medijski rat, a te stvari nažalost prolaze u ratovima novinarske vrste. Nije ovo opravdanje, samo objašnjenje. Nema uvijek izgovora za takve stvari među novinarima, ali ima kontekstualiziranja. Iako su ovakve pojave jasne, česte i nisu nove, Raskrinkavanje.ba ipak ima selektivni pristup u kreiranju liste za spomenute kategorije. Uža specijalnost im je bavljenje navodnim zavjereničkim teorijama koje se odnose na aktuelnosti vezane za Covid-19. Na tom tragu se zaista može naći dosta sumanutih ili neosnovanih tvrdnji o nastanku ili razvoju virusa, što je očekivana pojava u bilo kakvim kriznim razdobljima poput današnjega. No, uporedo sa takvim teorijama, može se naći i ozbiljnih stručnih analiza koje ne idu u prilog širenju straha od strane vodećih ili najpraćenijih medija (mainstream). Skoro svako drugačije mišljenje od onog dominirajućeg, tretira se kao teorija zavjere i od strane Raskrinkavanja i od mnogih medija opće društveno-političke matrice. Čak i onda kada takozvani mainstream mediji nastupaju nelogički ili nedorečeno pri izvještavanjima o situaciji zvanoj Covid-19, opet se suprotno mišljenje ili odbija ili sakriva. Na početnoj stranici Raskrinkavanja se može vidjeti kako se članovi redakcije bave “odbranom” sistema u praćenju poluinformacija ili dezinformacija koje idu kontra dominirajućeg narativa. Neka od tih kontriranja su nezgrapno, emotivno ili nespretno plasirana u javnost pa ih nije teško izvrgnuti djelimičnom ruglu. Ipak, to su samo neki koji se bave Covid-19 pričom na malo drugačiji način, jer ima mnoštvo drugih koji to rade preciznije i manje emotivno. Takvih nema na portalu Raskrinkavanje.

 

Zakomplicirana objašnjenja i tumačenja

Kada je riječ o obradi jedne tematike koja makar prividno izlazi iz okvira dnevno-‘racionalnog’ i ustaljene matrice, zanimljiv je nedavni osvrt ove redakcije na par tekstova sa portala Deblokada.com. Radi se o par članaka koji se bave demontažom umjetničke instalacije naziva ‘Zvjezdani put,’ u sarajevskom parku Hastahana. Kako je već toliko puta spominjano, glomazna skulptura je poklon gradu od strane njemačkog umjetnika Lutz Helmuta. Zašto je nešto ovakvo poklonjeno Sarajevu 2005. godine i zašto grad suštinski nije imao praktične koristi od ogromne skulpture jednako je značajno pitanje kao i to da li je iko prethodnih petnaestak godina primjećivao da nešto ne štima u vezi sa samom instalacijom i sa njenim lokalitetom, barem do nedavno. Ovdje izuzimamo određeni broj inozemnih turista i turističkih vodiča koji jesu prethodnih godina primjećivali i manjak estetike i logike oko statue, kao i bizarnost njenog izgleda uz jednu dozu morbidnog. Naravno, kritičari onih kojima se ne sviđa ova instalacija mogu govoriti o subjektivnom doživljaju onih koji negoduju protiv nje, ali se valjda i kao takav može uvažiti. Jednako su subjektivni i oni koji nekritički brane ovu instalaciju, i oni koji svima nameću svoje viđenje savremene umjetnosti. Pritom, ne radi se o jednoj nego o mnogim osobama, kako gostima grada tako i domaćim žiteljima.

Reagirajući na tekstove portala Deblokada o Hastahani i spornoj skulpturi, Raskrinkavanje nastupa sa naslovom o nebuloznim tvrdnjama iz Deblokade, što već u startu odaje subjektivnost, ali i dozu nadmenosti. Naime, redakcija Raskrinkavanja je u nastojanju da prikaže subjektivni pristup Deblokade, sama zapala u subjektivnost. Raskrinkavanje je, baveći se tekstom Deblokade koji opisuje “zlokobne prizore i šejtanske glave” u vezi sa skulpturom u Hastahani, možda pokušalo da se naruga zbog upotrebe previše zvučnih izraza. Takvom osvrtu odgovara spomenuti izraz – “nebuloze,” iako upotreba takve terminologije može označiti dozu arogancije kod onih koji je koriste, što se valjda ne uklapa u njihovo viđenje sebe samih kao moralnih sudija na medijskom polju. Sa druge strane, Deblokada je priču o okultizmu koji se možda odnosi na instalaciju “Zvjezdani put” i na bizarni “ples” neke djevojke po samoj skulpturi, prenio donekle emotivno, uz nedorečenost. Bilo je nophodno više ograđivanja od opravdanih insinuacija da se možda radi o nečemu okultnom, bar dok se stvari još malo ne ispitaju. Isticanjem nepotrebno bombastičnog naslova na temu okultizma i mogućih satanističkih simbola u vezi sa “Zvjezdanim putem,” privučena je pažnja članova Raskrinkavanja koji su opet možda i rado iskoristili takvu priliku da sebe iznova predstave kao one koji imaju pravo određivati koji su mediji ovakvi a koji onakvi. Pošto je bilo malo nedorečenosti, temu je trebalo raširiti, dopuniti, bez direktnih insinuacija na okultizam, smanjiti doživljaj čak i kada ima elemenata za priču o okultnom kao u ovom slučaju. Ovako, Raskrinkavanje je dobilo šansu da prikaže svoju “nadmoć” u predstavljanju sebe kao “ovlaštene” službe za monitoring medija.

Dalje, neznana djevojka koja je “plesala” po instalaciji, navodno tvrdi da je imala privatnih teškoća zbog označavanja tog njenog performansa kao “satanističkog”. Tako barem ističe Raskrinkavanje, navodeći još kako se radi o koracima koreografije nastale u čast djela Helmuta Lutza. Ovako besmisleno objašnjenje može samo doprinijeti još većoj konfuziji oko cijelog slučaja, i većoj zagonetnosti. Ne može se izravno reći da je koreografija satanistička, nema dovoljno dokaza tome zasad, ali bizarna svakako jeste, skupa sa povodom za performans, a okultnih elemenata i dalje ne fali, više na skulpturi nego u samoj koreografiji. Raskrinkavanje je ponudilo “objašnjenje” i samog autora instalacije. Naravno, ne očekuje se da bi on potvrdio nešto o satanističkoj simbolici u vlastitoj instalaciji, a i sam prefiks ‘satanističko’ je pomalo banalan u ovom kontekstu. Međutim, mističnost i okultna zakukuljenost je i dalje prisutna u priči. Njegovo tumačenje vlastitih simbola nije ponuđeno na ovaj način 2005. godine, kada je skulptura i postavljena, nego tek sada kada su svi počeli primjećivati nešto neobično ovdje.

Dio Lutzovog objašnjenja glasi: “U središtu spirale je takozvano stablo života čija željezna krošnja prikazuje plodove i ušne mišiće. Kroz centralnu zmiju – ili kroz zmajevu glavu, mogu se otvoriti plodovi i uši pomoću poluge koju čini zmajev rep. Ovo je, naravno, referenca na priču Adama i Eve u Raju. Bočno se nalaze dvije kamene knjige iz kojih ljudi mogu izlaziti i ulaziti. To je simbol za put naroda. Na bočnim terasama su četiri druge kamene skulpture koje prikazuju orla, lava, bika i čovjeka. Oni utjelovljuju četiri strane svijeta. U židovskoj religiji, posebno napisano u Ezekielu, a preuzeto od strane krišćanstva. Dvije velike trube prikazuju na jednoj strani Ikara u suncokretu (koji je oštećen), a gvozdena krila se mogu pomicati pedalama. Sa druge strane, ljudska figura se može usmjeriti ka kućištu pomoću četiri držača. Glava bika izlazi na drugu stranu i ljudsko biće pretvara u Minotaura. Skulpturu nazivam Dedalovom trubom. On je Ikarov otac i graditelj labirinta za Minotaura. Spiralni centar povezan je sa labirintom.”

Pojašnjenje je dakle i dalje zamršeno i uvijeno, bez tako željene jednostavnosti, što odaje utisak da se ipak nešto krije u značenju. Sada njegovo nadahnuće već pomalo vuče i na moguće bavljenje židovskom mistikom poznatijom kao Kabala, što ne bi bilo iznenađujuće, jer to je kao neki uzor mnogim savremenim umjetnicima i elitnim krugovima društva gdje se oni ponekad kreću. Međutim, Kabalom se ne može i ne smije baviti svako, jer se radi o osjetljivom području koje se može a ne mora oslanjati na dijaboličnost korisnika ili učesnika.

Tvrdnju da je u Hastahani održan okultni ritual ocjenjujemo kao lažnu vijest, budući da se radilo o umjetničkom performansu.” – Procjena je redakcije Raskrinkavanje.ba čime iznova potvrđuju kako se svojom pristrasnošću “bore” protiv nečije druge pristrasnosti. Naprosto, umjetnički performans ne isključuje održavanje okultnog obreda unutar istoga, kao i obrnuto. Stavljanje oznake ‘lažna vijest’ na ovo, slobodna je i subjektivna odluka redakcije, ništa više od toga. Svakako, trebalo je ponuditi više materijala i više analize na tvrdnje o ritualu, ali sa druge strane živimo u vrijeme informatičke revolucije kada skoro svaki korisnik internet neke stvari može dopuniti ili provjeriti za sebe. Veliki, dosta složeni, mračni i upadljivo morbidni masovni performans održan u Švicarskoj prije nekoliko godina povodom otvaranja najdužeg tunela na svijetu, sadrži dosta referenci i dosta asocijacija i na Lutzovu instalaciju i na taj plesni “umjetnički performans.” Samo što je onaj performans u Švicarskoj trajao dosta duže od sarajevskog, sa ogromnim brojem učesnika, a koreografija i kostimografija je sadržavala dosta elemenata sličnih onima u Hastahani. Neopaganizam kao pojava nije nešto novo, ni u Sarajevu ni drugdje po Evropi, tako se ovdje ne govori o nekim nesvakidašnjim pojavama. Naravno, često su maskirani savremenom umjetnošću radi lakšeg prolaska u neupućenoj javnosti.

 

Zašto se nije tražila obnova zgrade izvorne Hastahane?

Drugi tekst koji je Deblokada objavila na istu temu samo bez spomena “umjetničkog performansa,” također je privukao pažnju redakcije Raskrinkavanja. Tekst je naslovljen – “‘Urbana raja’ u borbi za ostanak sotonističkih simbola u Sarajevu?” Ovaj tekst je također pomalo nedorečen s obzirom na složenost obrađivane teme, ali ne i do kraja obrađene, uz podsjećanje i na osjetljivost iste ove teme.  S te strane gledano, Raskrinkavanje je moglo naći polaznu osnovu za reakciju. Ipak, djeluje kao da im nije to glavni povod. Pritom, djeluje kao da nisu primjetili upitnik na kraju naslova teksta. Ni analiza članka nije baš najjasnija. Na primjer, analitički tekst počinje sa time što se u članku spominju “loši urbani zahvati” širom Sarajeva bez kontekstualizacije, a to je stoga što je izostavljen sami početak teksta gdje se nalazi jedan kraći citat kojim se uvezuje spomen tih “loših građevinskih zahvata” nekad i danas. Na isti način bi se shvatila i poveznica sa pričom o Hastahani i skulpturi, ali ovako taj dio izostaje.

Zatim se spominje kako tekst ne nudi objašnjenje za protivljenje uklanjanju instalacije iz Hastahane. Najvjerovatnije se ovdje spočitava to što se tekst nije bavio administrativnim i birokratskim sukobima između općine Centar i određene skupine građana koja se protivi izgradnji velike službene zgrade preko Hastahane. Razlog je u tome što to nije centralni dio teme teksta, a i detalji tog spora su već manje-više poznati javnosti. Priča o okultnim simbolima na Hastahani, koje je nepoznati korisnik društvenih mreža prvi primjetio kao takve, pa skrenuo pažnju na te detalje, spada u novije za razliku od verbalne “borbe” za prostor Hastahane.  Jedino, možda je trebalo napomenuti da samo mali dio parka spada u travnatu površinu, jer tamo su betonska igrališta i staze. Tačno je da se u gradu gube zelene površine kako se grad širi, i šteta je – (subjektivno rečeno) što će ionako prilično mala Hastahana možda nestati, međutim to je nažalost sastavni dio današnje urbanizacije gotovo bilo gdje, i uglavnom je neizbježan. Oni koji se protive sklanjanju nezgrapnog “Zvjezdanog puta” možda se dijele na one koji se plaše da to znači raščišćavanje prostora za buduću zgradurinu i na one koji Lutzovu skulpturu i dalje smatraju nečim estetski vrijednim ili atraktivnim, iz samo njima poznatih razloga. Načelnik Općine Centar, Nedžad Ajnadžić, smatra se glavnim pokretačem akcije demontaže apstraktne skulpture. Istodobno, neki od onih koji Ajnadžiću spočitavaju “nedostatak” razumijevanja za ovo “umjetničko djelo” u Hastahani, ravnodušno ili sa odobravanjem gledaju na njegovo protivljenje izgradnji drugog spomenika, nešto konkretnijeg, značajnijeg i jasnijeg – onog koji je trebao da bude posvećen sarajevskim specijalcima koji su uništili prve tenkove pri napadu na grad 1992. godine, za koji se predlagalo da bude u parku kod Druge gimnazije.

Prethodnih godina Hastahana baš i nije korištena kao prirodni park, nego više kao neupadljiva cjelina u sklopu centralnog gradskog naselja. To znači da se aktuelni “zaštitnici” parkića nisu bunili što je betonsko igralište smanjilo travnati prostor, niti što je nezgrapna Lutzova skulptura također zauzimala pozamašan prostor na travi, niti što su omladinci trenirali vještine na skate-boardu skačući po bučnim metalnim pločama, što inače nema veze sa uživanjem na mekanoj travi. Nije zabilježena ni neka akcija sadnje drveća po Hastahani od strane onih koji je sada kao brane, ne bi li se još više ozelenila. Zanimljivo je također kako nije bilo javnog zahtijevanja da se obnovi izgranatirana stara hastahana iz austrougarskog razdoblja, predratno bolničko skladište. Preostali zidovi koji su još tamo stajali nakon granatiranja i nakon opsade, porušeni su poslije rata da bi nastala ledina koja je tamo još uvijek. Pošto je dobila ime po staroj bolnici, možda se ista mogla obnoviti u istom obliku Ii dizajnu da bi onda bila spomenik ili čak muzej. Nije bilo ni upola intenzivne javne polemike i podignutih tenzija koliko ih je podignuto u vezi sa samim parkom a posebno u vezi sa Lutzovim “umjetničkim djelom.” Hastahana dakle ni prije opsade i ratnog stanja nije bila park, ali to se zaboravlja, kao što se ne shvaća da ona suštinski nije park ni trenutno, ali daljnje razvijanje ovih činjenica vodilo bi ka drugim tematikama.

Da se još malo vratimo na okultne asocijacije. Osim za one koji Lutzovoj instalaciji pridaju značaj tek ovih dana, kada je aktuelizirano njeno rastavljanje na dijelove, i dalje stoji otvoreno pitanje svakome ko je prepoznao morbidne elemente bilo na samoj skulpturi, njenom položaju ili na bizarnom plesu zvanom “koreografija” po instalaciji i oko nje, kako je moguće da godinama unazad nisu primjećivali tako nešto? Ima i drugih mjesta u Sarajevu (kao i događaja) pri kojima bi se moglo govoriti o nekom satanizmu, uvjetno rečeno, ili okultnoj simbolici, ali ova glomazna i neprijatnim izgledom upadljiva instalacija stoji u centru grada dovoljno dugo sa dovoljno upadljivim detaljima, da ne spominjemo opet nedostatak osjećaja za prostornu estetiku jer i to može voditi u novu temu.

Javno ispoljavanje paganizma u Sarajevu također nije novost, ali ga slabo ko prepoznaje pošto je često upakovano u komercijalne reklame, u priče o modernoj umjetnosti (od često “neshvaćenih” umjetnika, a “neshvaćenost” je najčešći izgovor mnogih ljubitelja “umjetnosti” koji se suoče sa javnim neprihvatanjem onoga što se njima sviđa ili barem kažu da im se sviđa), u igre za djecu, u zabavu, u opći napredak, u tehnološka dostignuća, u liberalizam, u politiku..

“Simpatično” prikazivanje pijenja krvi na mnoštvu reklamnih postera širom Sarajeva, za američku verziju praznika “noć vještica” prošle godine, samo je jedan od bezbroj primjera manpilacije hibridom “progresivne” savremenosti i paganizma. Neki bi rekli ‘neopaganizma,’ ali da se ne zavlačimo previše u naizgled sporedne detalje. Također, ne treba zasad razvlačiti ovaj dio teme jer malo treba da se neko etiketira “teoretičarem zavjere” ili da se nešto nazove nebulozama. Ni prvi ni zadnji put.

 

1+