HASIB GLJIVA! Kako je prof. Grebo branio dezertere sa Radija Zid

Hasib Gljiva je spisatelj. Tako barem govore njegove priče koje redovno objavljuje na Facebooku. Jedna od onih kojih je privukla pažnju velikog broja čitatelja, odnosi se na pitanje izbjegavanja vojne obaveze tokom rata u Sarajevu. Gljiva je ponudio i tekst iz tog perioda kojim pokazuje kako su borci bili izrevoltirani kada su vojno sposobni građani izbjegavali braniti napadnutu BiH. Prenosimo ovu zanimljivu priču:

Krajem 1994. godine Generalštab Armije RBiH i Ministarstvo odbrane pokrenuli su reviziju, provjeru i mobilizaciju vojnih obveznika i tada su se mnogi pobunili jer ih je pogodilo. Morali su ići u rat a nije im se išlo. Profesor Z. Grebo u listu Oslobođenje objavio je tekst “Udar u Zid” u kojem je nap’o Generalštab i Ministarstvo jer su mobilisali neke njegove manekene iz Radio Zida. Odakle im pravo da mobilišu kad je Bosnu preče braniti mikrofonom i radio dramama nego puškom. Za tri godine ratovanja nikada se nisam naljutio kao tada dok sam čitao Grebin tekst. Vratili se sa linije svi nikakvi, umorni, smrznuti a pun grad nekakvih boraca po kafićima, radnih obaveza, uglađenih manekena. Žive i provode se bolje nego u miru. Mi koji smo bili od prvih dana već se počeli rasipati. Od 100 ljudi na spisku 70 je sposobno za borbu, ovi ostali il’ su ranjeni, bolesni il’ ih nema. Od ovih 70 njih tridesetak već počelo govoriti “Potpisuj Alija da je k’o avlija”! Grebo naš’o da se buni i kritikuje i to ružno “do bola”, što mu se diraju manekeni. Upaljen k’o kutnjak, gotovo puk’o, bijesan ko pašče, slučajno sretnem pukovnika Vehbiju Karića… “Gospodine Kariću… ima li iko u Generalštabu da začepi usta ovom Grebi ili dajte kakva posebna ovlaštenja da njega i njegove povedemo na liniju i da ih ne vraćamo dok se ne usmrde”?! “Dobro bi bilo – veli pukovnik, da neko s prvih linija napiše odgovor pa ako možeš i znaš napiši i pošalji u Oslobođenje. Samo nemoj pisati u svoje ime, piši u ime boraca, ima veću težinu a prof. Grebo zna se igrati riječima pa će te isprovocirati”. Dođem u Maršalku, sjednem, napišem i pravac u komandu 102. mtbr. kod pomoćnika za moral Selima Hrvata. Selim pročita i zovne iz informativne službe brigade novinara, čini mi se da se zvao Husejn. Husejn je moj tekst malo skratio, ispravio, poslao u Oslobođenje i objavio u Bedemu.

“IZA ZIDA”

Čitajući članak “Udar u Zid”, 12. januara, stekli smo utisak da na armijski vrh i Ministarstvo odbrane, vršeći provjeru i reviziju spiskova vojnih obveznika i radnih obaveza, nailaze na brojne zidove, među njima i na Radio Zid. Cijeneći i poštujući sav dosadašnji rad i doprinos Radio Zida našoj pravednoj borbi i duhovnom životu Sarajeva i BiH, čini nam se umjesnim i nužnim da postavimo neka pitanja i damo svoja mišljenja… Treba li Sarajevu i Bosni uopšte sloboda, ili je dobro i ovako? Nekima je ovako dobro. Vidimo to na svakom koraku, kada sa linija odbrane i oslobodilačkih akcija “šljegnemo” u svoj grad. Da li smo samo mi, koji smo sve što imamo stavili u službu borbe protiv agresora, dužni da domovinu branimo na jedini mogući, iznuđeni način – na život ili “planiranu” nam smrt – ili su to dužni i drugi vojni obveznici? Zapitate li se katkad nije li malo previše onih što landaraju? Ko su mladi ljudi što se vozikaju u golfovima po gradu, ko su oni što rade po kafićima, ko su one iste face koje švercuju po pijacama svakodnevno, ko su uglađena gospoda po kazinima i otkud uopšte kazina u ratu? Da li su nama potrebni toliki kafići i restorani u ratu, ko u njima troši pare i otkud mu kad u Sarajevo “ništa ne ulazi”?

Jesu li nama potrebne tolike radio stanice, koliko i kojih (mladih) ljudi u njima rade, kome su potrebne (osim zaposlenima), ko ih sluša? Sve to treba dobro ispitati, i iza toga odgovorno stajati. Zapitate li se otkud toliki mladi ljudi nesposobni za odbranu domovine, a vrlo sposobni za život u slobodi koju im mi, svojim životima i zdravljem omogućavamo? Da li su u funkciji odbrane naroda i domovine sve te silne radne obaveze? Mamini i tatini sinovi zapošljavaju se preko noći, dobijaju stipendije za “usavršavanje” u inostranstvu odakle će, kada se vrate, još “savršenije” živjeti na grbačama nas koji im branimo kuću i kapiju, porijeklo i budućnost.

Mnogi bi da Bosnu pjesmom “brane”. Da je manje onih koji samo putem radio talasa, gramofonom ili sa kafanskim mikrofonom “život daju Bosnu, ne daju”, više njih bi bilo s nama u borbi, prije bismo dočekali slobodu. Bosnu je najpotrebnije braniti oružjem. Međutim, izgleda da to treba da rade jedni te isti ljudi, evo gotovo tri godine, dok su oni drugi, što je “brane” i “hrane” gitarama, pjesmom, kravatom, aktovkama, ili lažnim maskirnim uniformama – bili, jesu i ostaće povlašćena malogradjanska “gospoda”.

Kome su potrebni toliki taksisti u gradu – taksistima ili gradjanima? Kojim gradjanima? Nama, borcima, nisu potrebni – mi ih nemamo čime platiti. Mi za jednu vožnju moramo “rovariti” godinu dana. Ne znamo taksistu koji se zaustavio, da usput poveze borca koji pješači ka liniji ili sa nje, prevaljujući i po dvadeset kilometara. Za nas je “lutrija” uspeti se na karoseriju starog kamiona, koji mi više guramo nego što on nas vozi.

Razmislite ponekad, dok sjedite u svojim, makar i hladnim kancelarijama, kako je nama u rovovima na Stupu, Žuči, Bjelašnici, Crnoriječkoj visoravni, Majevici, ili drugdje gdje naši borci stražare, čuvajući i omogućujući vam da mirno sjedite u dosta udobnim foteljama.

Poštovani gospodine Grebo, da li ste Vi (kažu da ste bili rezervni kapetan) sa svojim vojno-strateškim znanjem i iskazanom dovitljivošću mogli više učiniti za našu Armiju i borbu? Nažalost, niste jedini koji ima vojnu naobrazbu, a izabra sigurnije i lakše zanimanje. Da li je Vama danas potreban Zid, a i mnogi drugi zidovi? Bez uvrede, ali Vaš Zid najviše slušaju pomenuti tatini i mamini sinovi, te oni koji ne znaju šta će po vazdan od svoje dosade i nerada. Mi ga u rovovima i na bojištima ne slušamo. Mi slušamo pamove, patove, granate, mine. Zbog svega toga mi, borci s prvih vatrenih linija, smatramo da provjeru i reviziju vojnih spiskova treba detaljno i do kraja izvršiti.

Tražimo od Ministarstva odbrane i Generalštaba da do kraja realizuju započetu akciju, da dobro pretraže sva preduzeća, udruženja i ostale institucije i da protiv svih koji se protive preduzmu odgovarajuće mjere. Bosna neće umrijeti duhovno, ako prije toga ne umre fizički. Da bi fizički opstala, potrebno nas je na frontu onoliko koliko nas može biti – svi!

Sarajevo, 15. januar 1995.

Pripadnici VJ 5452/10