De(h)umanizacija bosanskoga jezika

Bosanski jezik se negira na više načina, i to naravno nije novijeg datuma, niti je samo na području RS-a, HDZ kantona, te donekle u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Jedan od načina za negaciju se odnosi na njegovu strukturu, izgovor, pismeni dio, gramatiku, drugi način negiranja se tiče historijske revizije, trećim načinom se negira sam njegov naziv. Ovdje se ne dotičemo uobičajenih načina njegove negacije koja traje još od razdoblja prve Jugoslavije. Kako je poznato, bosanski jezik je negiran i za vrijeme jugokomunizma, ali i to se veže za ideološki obojenu vlast i za prohujale političke režime. Ovo se ne tiče njih, nego je više manje osvrt na (ne)obično stanovništvo koje negira određene govorne dijelove tog jezika, i to poprilično u samom Sarajevu, te još nekim urbanim cjelinama. Ordinarni dio stanovništva koji se ne razumije u pravopis ni etimologiju niti historijat jezika, nerijetko negira neke određene glasove, izraze, priloge, čak i slengove, vjerujući da to ne spada u ono što oni smatraju bosanskim. Najpoznatiji glas koji se negira na takav način, usput i slovni znak, jeste – ‘h’.

PIŠE: AMIR TELIBEĆIROVIĆ

Taj glas mnogi izbjegavaju, zanemaruju ili ukidaju čak, već jako dugo. Izbacuje se i kao slovo i kao glas u govoru, pretežno među srpskom populacijom sa obje strane Drine, te djelimično i hrvatskom – najviše u zapadnoj Hercegovini i većem dijelu Dalmacije, zatim u Crnoj Gori, te donekle i Makedoniji. Malo dalje od slavenskog govornog područja, izostanak glasa “h” se može naći donekle u turskom jeziku i nekim varijantama talijanskog. Ponekad se u govoru takve stvari dosta upadljivo istaknu da počnu “parati uho” – kako se to narodski kaže. Zašto baš glas i slovo – ‘h’, i zašto se to radi već dovoljno dugo da se može reći tradicionalno? Nema samo jednog odgovora na ovo pitanje, jer se navodno ne može precizno znati kada je sve oko ovoga počelo i kako. Može se reći da je ovo kao neki društveno kulturološki fenomen. Nešto slično se dešavalo i sa glasom i slovom – ‘f,’ koga se često mijenja sa – ‘v’. Ipak, najviše u fokusu ostaje taj “sporni” znak i glas – ‘h’. Mnogima su poznati pomalo tragikomični nazivi i riječi kao “aški tribunal”, pa “ladovina” umjesto “hladovina,” pa onda “ajde” namjesto “hajde,” “uvatilo” kao zamjena za “uhvatilo.” Primjera bi se moglo naći mnoštvo. Izbacivanje glasa “h“ i smanjivanje upotrebe njegovog slova, nje samo zakačilo bosanski dijalekt nego i još neke, ali je za identitet bosanskoga takva praksa imala više posljedica nego kod ostalih. Jedna od posljedica je omalovažavanje, falsificiranje prošlosti i povremeno ruganje. Toga ima i kod samih Bošnjaka u određenoj mjeri, ne samo kod onih koji poslovično negiraju bosanski u svakom njegovom izdanju, od govornog do pisanog a razlozi su više politički odnosno ideološki negoli pravopisni. Poslije raspada Jugoslavije i početkom napada na BiH, počelo je postepeno vraćanje davno istisnutoga glasa ‘h’ u bosansku gramatiku. Za neke Bošnjake je proces išao previše naglo pa su mnogi ostali zbunjeni novim a zapravo starim izrazima i nazivima. Neki su stoga odbijali da prihvate smatrajući to izmišljotinom ili čak nametanjem novotarije. Tome su se i rugali a to rade i danas. Drugi su shvatili da se radi samo o vraćanju u upotrebu onoga što je davno ukinuto prisilnim ukidanjem bosanske gramatike, a treći su krenuli sa pretjerivanjem. Ovi potonji su dali materijala onima koji su se ionako rado izrugivali arhaičnim bosanskim izrazima. Bilo je dakle nekih Bošnjaka koji su više radi svog imidža (neznanja također) a manje zbog samog jezika, upadljivo forsirali glas ‘h’ i tamo gdje treba i tamo gdje ne treba, kao i kada treba i kada ne treba. Na primjer, još za vrijeme opsade Sarajeva, direktor neke škole u Sarajevu, previše je insistirao na korištenju riječi – “hlopta” umjesto “lopta.” Hlopta je bila najistaknutija među riječima, ali nije bila jedini primjer. Bilo je nažalost još nekih pogrešnih korištenja glasa “h“ u javnosti. Ovakvo pretjerivanje je išlo u javnost privremeno, ali su posljedice takve da se i danas neki negatori bosanskoga ismijavaju sa ovim, uzimajući ga kao “argument” u potenciranju priče o izmišljanju novih rječi za navodne potrebe “bošnjačkog etnonacionalizma.” Iako se riječ hlopta danas ne uči na časovima bosanskog jezika, niti se nameće bilo kome u BiH, i dalje ima onih koji koriste nepostojeći izraz kao platformu za dodatno ismijavanje postojećih riječi što sadrže glas – ‘h’, kao što su ‘mehko’, ‘lahko’, ‘kahva’, a ovo su samo najfrekventnije riječi koje su meta arogantnih jezičkih čistunaca. Bilo je privatnih skupova na kojima se raspravljalo otkuda tolika sklonost na tom slovu, zašto se insistira na njegovoj “iritantno smiješnoj” upotrebi i slično. Međutim, nije zabilježen veći javni interes, rasprava, studija ili pitanje na temu zašto, kako i kada je došlo do tolikog prezira prema korištenju i slova i glasa ‘h’, njegovog izbacivanja iz upotrebe, te onda posljedično i prezir prema onima koji ga upotrebljavaju u svom govoru i pisanju. Linijom manjeg otpora se napada ili ismijava novije vraćanje tog slova u javnu upotrebu jer se lakše baviti posljedicama, dok uzrok ostaje nerasvijetljen. Prema jednoj teoriji, proces postepenog odbacivanja ‘h’ je počeo u kasnoj fazi osmanskog razdoblja, uglavnom među hrišćanskim i donekle među katoličkim podanicima osmanskog carstva. Izvorni srpski, hrvatski i crnogorski dijalekti nisu bili lišeni glasa “h“. Navodno su istaknuti sljedbenici spomenutih konfesija pod Osmanlijama radili na tome da se razlikuju od bosanskih muslimana, pa su počeli da se lišavaju tog “h“ što je trajalo prije nego je šire prihvaćeno od naroda. Sa druge strane, navodno je određenim prvacima među Bošnjacima – muslimanima tako odgovaralo pa nisu nametali jezičke forme. Sve su ovo za sada teorije, ali nisu neosnovane. Po dopunjenoj teoriji se kaže kako glas “h“ ima poseban vjerski status jer se nalazi u ultimativnoj Božjoj imenici – Allah. Zatim se nađe i u drugim vjerskim izrazima kao hazreti, kao halal, ili kao “Hu“ – primordijalno Božje ime kojim se označava i prvi dah, ljudsko disanje, zvuk kojim se ispušta zrak iz pluća – “hu“, čime se potvrđuje i ljudski život. Odatle i međunarodno prihvaćena riječ – human, za čovjeka općenito, nastala sastavljanjem iskonskog Božijeg “Hu“ i man kao ljudsko biće u kome se nalazi “Božji dah” makar i simbolično. Pa onda u imenici poslanika MuHammeda a.s. Tu je onda i hebrejski jezik sa imenicom YHwe.

Teorijom se kaže kako su crkveni lideri htjeli da bosanski Hrišćani i Katolici ne koriste taj glas da se ne bi dovodili u vezu sa islamskim i hebrejskim sakralnim pojmovima. S druge strane, to je onda moralo ići malo teže kod pravoslavne crkve pošto se ona, pored staroslavenske, oslanja i na grčku terminologiju. U tom slučaju, po njihovom vjerovanju, božanski pojmovnik opet ostaje sa glasom “h“, jer se na grčkom kaže Isus Hristos, a teologija im sadrži još važnih riječi sa ovim slovnim znakom i glasom. Hrvatski Katolici su taj dio teološke priče riješili sa latinskim jezikom u svetoj terminologiji jer kažu – Isus Krist. Za kraj ove priče o stalnom i višestrukom negranju te omalovažavanju bosanskog jezika kroz to famozno – “h“, nudimo jedan od više dokaza kako su bosanski Katolici pa i bosanski Srbi nekada bez problema koristili taj toliko omraženi znak – “hv. Na sarajevskim katoličkim grobljima Sveti Josip i Sveti Mihovil, nalaze se grobne oznake od austrougarskog razdoblja do danas. Na nekima od njih se može naći potvrda o normalnoj uporabi glasa “h“ tamo gdje ga danas nema u hrvatskom dijalektu, i naravno u srpskom. Na primjer, za ovu priliku izdvojenom grobnom mjestu izvjesnog Ivana Bagarića. Prema natpisu sa nadgrobnika, sahranjen je 1899. godine. Ispod njegove osobne imenice piše: “Lahka mu zemljica.” Ni današnji Slovenci nemaju problem da u svom jeziku izgovaraju riječi “lahko” i “mehko,” kao što su oduvijek govorili, samo sa drugačijim naglaskom nego u Bosni. Ipak, Slovenci su uglavnom homogena nacija, a svoj jezik su sačuvali davno prije svih tih Jugoslavija, da bi to nastavili za vrijeme ideološkog jugoslavizma, pa nastavili i poslije, to jest danas.

DEBLOKADA.COM

 

1+