ZANIMLJIVA PRIČA O SUDBINI! Kako je Safet Kadić preživio masakr u Ferhadiji

Lingvistički stručnjak, pjesnik i novinar iz Bosne i Hercegovine Safet Kadić, prisjetio se masakra u ulici Ferhadija koji su civilima Sarajeva priredile njihove dojučerašnje komšije. Pročitajte ovu zanimljivu crticu Kadićevog sjećanja na 28. maj 1992.

Đikanski udar na građane

Nijedan preživjeli Sarajlija nikada neće moći zaboraviti strahvičan masakr sugrađana u centralnoj gradskoj ulici, koji je nadanašnji dan 1992. godine počinila zločinačka srbska vojska. Granatama iz artiljerijskog obruča oko grada, koji je uzpostavila ta nelegalna paravojska samo nekoliko dana nakon prijema nezavisne Republike Bosne i Hercegovine u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija, razkomadani su nedužni građani čekajući u redu za hlib.

Taj užas, koji sam vidio svojim očima, nemoguće je opisati ričima iako su sićanja upečatljiva do opipljivosti. Naivni građani mislili su da ih tu granata ne može pogoditi, jer je ta ulica Vase Miskina dosta uska, zaklonjena zgradama, u centru grada, daleko od zločinačkih cijevi, a glad očiju neima. Tokom protekla dva mjeseca obsade grada, iz kojeg ni ptica nije mogla izletiti, već su se potrošile sve rezerve hrane, a ta pekara kojih desetak metara udaljena od Markala, glavne gradske tržnice, bila je jedna od ritkih koja je još pekla peciva. I ja sam tu ponekad uzimao ponešto za prigrist, jer je moja redakcija bila udaljena kojih stotinjak metara. Da se tog jutra nisam našao u redu smrti izprid pekare, spasila me je puka slučajnost. Predhodnog dana zločinci su ubitačno granatirali sve dilove grada i odlučio sam da ne idem kući na Otoku, odakle sam se svakog dana provlačio izpod granata, pišačeći do redakcije. Otišao sam na konak kod tetke Dade na Logavinoj, u novoj zgradi u kojoj je stan dobio i profesor uporedne gramatike slavenskih jezika na Filozofskom fakultetu, Bogdan Dabić, pa sam predpostavljao da tu zgradu zločinci neće granatirati. Rano ujutro krenuo sam u Redakciju dok nije počelo granatiranje. Dada me je preklinjala da nešto pojedem, a ja sam je ubiđivao da žurim i da ću nešto kupiti u pekari kod Markala. Negodovala je i dok sam odlazio niz tadašnju ulicu Leze Perere prema poznatoj policijskoj stanici na Logavinoj, da bih se potom niz tramvajsku prugu provukao do redakcije. Ova strma ulica je podpuno otvorena prema Osmicama na padinama Trebevićana, na suprotnoj strani gradske kotline, odakle su vrebali četnički snajperisti pa sam bio šokiran ugledavši svog studentskog kolegu D. H. u uniformi rezervnog policajca kako sidi izprid stanice milicije, a izprid njega na drvenoj štokrlji, virovali ili ne, džezva sa kahvom i dva findžana, jedan pun, a jedan prazan.

– Ti kahvenišeš ko u najbolja vrimena, a čista si meta ko na dlanu anamo njima, kažem mu prilazeći u nevirici da li mi se priviđa.

– Kud si pohitio, evo findžan i za tebe.

– Drago mi je da sam te vidio, ali ne mogu, žurim u redakciju.

– Ma hajde, sjedi, poso nije zec da pobjegne. I ne boj se, neće oni na nas, pola ih je tamo iz ove policijske stanice, dodade uz zagonetan smišak.

Bili smo dobri drugovi, dugo se nismo vidili, rat bjesni, a i pravu kahvu nisam popio dugo vrimena. Sidnem na betonsku stepenicu naspram njega, liva mi kahvu i u sebi brzopotezno pravi selekciju pitanja tražeći najvažnije za ovaj kratki i slučajni muhabet. Kažem mu gdi sam prinoćio i gdi sam trenutno na ratnom razporedu. On počinje kako smo igrali lopte pored Fakulteta sa onima koji su nas obkolili i gađaju nas ko glinene golubove. Počele su odjekivati detonacije. Ušutili smo na trenutak, a onda grom iz vedra neba. Ne grom, nego granata velikog kalibra nekoliko stotina metara od nas, tačno na trasi kuda sam morao proći baš u tom trenutku. Božiji emer, Damirov sevep da nisam. Rastali smo se u trku, šutke, svak svojim putem.

Stigao sam dok još uvijek civilna zaštita nije pokupila sve razbacane dijelove ljudskih tijela koja su plivala u krvi. U redakciji su svi bili u šoku, jer to je bio prvi veliki masakr u najužem centru grada. Znaš li šta se dogodilo, pitaju me. Velim, sad sam prošao tuda. A to da sam došao u redakciju, a nisam završio u mrtvačnici, mogu zahvaliti jednom mom studentskom kolegi, sada rezervnom policajcu, koji u ratu pije kahvu nasrid ulice.
Sićali smo se tog susreta dugo godina nakon agresije u njegovoj direktorskoj kancelariji škole u Saburinoj na Kovačima, prebirući po uzpomenama iz studentskih dana, za koje onomad nismo imali vrimena.

DEBLOKADA.COM

 

Slična objava:

0