Umro je Galib Šljivo, još jedan velikan koji nije bio bitan našim otuđenim medijima

ŠLJIVO, Galib (Brčigovo kod Rogatice, 1933), akademik, historičar, univerzitetski profesor, redovni profesor Univerziteta u Banjoj Luci, doktor nauka, naučnik, istraživač, autor kapitalnog djela: Historija – Povijest Bosne i Hercegovine 1788 – 1878, u 12 knjiga.

Akademik prof. dr. Galib Šljivo je rođen 15. septembra 1933. godine u selu Brčigovu, općina Rogatica u porodici rudara, jamskog kopača, Muhameda Šljive i Šerife rođene Alić. Galibov otac Muhamed, pak, radio je u rudniku Kukavica i obrađivao manje poljoprivredne površine, od čega je izdržavao svoju porodicu. Koliko se akademik sjeća, on, otac, majka i brat živjeli su oskudno. Do nepune pete godine života Galib je živio u Brčigovu s porodicom. Nesrećenim slučajem otac mu je poginuo u rudniku (1939) i iza sebe ostavio nezbrinutu porodicu, koju su činili osim supruge Šerife još sinovi Galib i Mustafa-Mujo Šljivo. U takvim oskudnim uvjetima za život majka mu se odlučila preudati, a prije udaje, s obzirom da ga očuh iz sela Vran Potok kod Goražda, nije htio prihvatiti u krug svoje porodice, jer je i on iz prvog braka imao tri odrasle djevojčice, jedino rješenje našla je da starijeg sina Galiba smjesti u Vakufski dom u ulici Čadordžina broj 48 u Sarajevu. Te adrese akademik se još sjeća. U takvim okolnostima Galib je smješten u Vakufski dom u Sarajevu, 1939. godine i tu je ostao sve do završetka učiteljske škole 1950. godine. Bio je uspješan đak. Sa nepunih 17. godina završio je Učiteljsku školu u Sarajevu. U prilikama koje se vladale, zbog nedostatka učitelja, svi svršeni učenici su odmah raspoređeni u osnovne škole u Bosni i Hercegovin i tako da je sa nepunih 17 godine raspoređen u Maglajce srez Bosanska Dubica.

Vanrednim školovanjem uspio je završiti Višu pedagošku školu (VPŠ) u Sarajevu na grupi historija i geografija 1958. godine, potom historiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1963). Postavljen je 1963. godine za direktora Gimnazije “Gavrilo Princip” u Orašju (direktor do 1977), gdje je predavao historiju. Putujući iz Orašja u Beograd, vanrednim studiranjem završio je postdiplomske studije (1972) na Filozofskom fakultetu u Beogradu; za dvije godine položio je svih osam predmeta sa najvišom ocjenom i magistrirao s temom Klek i Sutorina u XIX vijeku i dobio akademski stepen magistra filozofskih nauka, 15. 5. 1972. godine, Doktorirao je na istom fakultetu odbranivši tezu Politika Austrije prema pokretima u Bosni i Hercegovini sredinom XIX vijeka i tako stekao akademski stepen doktora historijskih nauka, 15. 1. 1975. godine. Sarajevska „Svjetlost“ štampala je doktorski rad pod naslovom „Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850 – 1852. godine“ 1977. godine, a Filozofski fakultet u Beogradu objavio je magistarski rad „Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1814 – 1878. godine“ u seriji najuspješnijih magistarskih radova, iste godine. Sve je to uradio uz obavljanje redovnih poslova direktora gimnazije u Orašju i bez materijalne podrške onih organa koji su podsticali i odobravali finansijska sredstva za ovakve poduhvate. Pri tome je uspijevao da na radnom mjestu postigne izuzetno dobre rezultate što se vidjelo po nagradama koje je dobijao za uspjeh.

Akademske 1972/1973. godine izabran je u zvanje profesora više škole na Pedagoškoj akademiji u Banjoj Luci i u svojstvu spoljnjeg saradnika za predmete: Opća historija starog i srednjeg vijeka, Historija jugoslavenskih naroda u starom i srednjem vijeku i Metodika nastave historije. Od 1977. godine primljen je na Pedagošku akademiju u Banjaluci u zvanju redovnog profesora za predmete Opšta historija novog vijeka i novijeg doba. Na banjalučkom univerzitetu u dva mandata obavljao je poslove prorektora za nastavu. U dvije uzastopne godine obavljao je dužnost predsjedavajućeg Saveza istorijskih društava SFR Jugoslavije. Uporedo sa pedagoškim radom bavio se naučnoistraživačkim radom. Tokom 1979. godine vodio je organizacione poslove za osnivanje Instituta za historiju u Banjoj Luci, kojeg je, od početka njegovog djelovanja (1979), bio direktor sve do 1992. godine. Redovni je član Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) od 2016. godine.

Posebno su značajne njegove monografije poredane hronološkim redom, koje čine jednu cjelinu. Samo od 1990. godine Šljivo je objavio sedam novih historijskih monografija i više od sedamdeset studija, članaka i kraćih radova. Dao je ogroman doprinos historiji Bosne i Hercegovine, historiji balkanskih država i historiji Evrope. Monografije su najpoznatije njegovo naučno djelo: Historija Bosne i Hercegovine 1788 – 1878., edicija u 12 knjiga (Planjax group, Tešanj, 2016). Svojim radom i samoodricanjem akademik Šljivo je doprinio razvoju bosanskohercegovačke historiografije. Način njegovog istraživanja je jedinstven u bosanskohergovačkoj historiografiji. Bosansku prošlost od 1788. do 1878. godine obradio je u ediciji od 12 knjiga i tako naučno i detraljno osvijetlio zadnjih 100 godina osmanske uprave u Bosni i Hercegovini.

Nagrade i priznanja: Odlikovan je za vanredne rezultate u nastavnom radu i upravljanju Ordenom rada sa srebrenim vijencem, 1973. godine. Za djelo Bosna i Hercegovina1813-1826. dodijeljena mu jeNagrada „Veselin Masleša“ (1986) kao društveno priznanje za radove iz oblasti historijskih nauka. Nagradu „Veselin Masleša“ (još jednu, op. a.) za stvaralački doprinos socijalističkom razvoju nauke, umjetnosti i kulture dodijelila mu je Skupština općine Banja Luka, 1990. godine.

Monografije: Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815 – 1878.; Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850 —1852.; Omer Lutfi -paša u Bosni i Hercegovini 1850.—1852.; Bosna i Hercegovina 1788 —1812.; Bosna i Hercegovina 1813 —1826.;

Bosna i Hercegovina 1813 —1826. Drugo izdanje; Bosna i Hercegovina 1813 —1826. Treće izdanje; Bosna i Hercegovina 1827 — 1849.; Bosna i Hercegovina 1827 —1849.; Bosna i Hercegovina 1849 —1853.; Prof. dr. Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1849 – 1853.; Bosna i Hercegovina 1854 —1860.; Bosna i Hercegovina 1861 —1869.; Bosna i Hercegovina 1869 —1878.; Bosna i Hercegovina 1869 —1878. Drugo izdanje; Izlaz Bosne i Hercegovine na Jadran. Neum—Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815 — 1878.; Orašje 1863 — 1995.; Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću. Studije i izvori; Prof. dr. Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću – studije i izvori; Prof. dr. Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću – studije i članci; Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću. U spisima stranih izvještača; Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću. – studije i izvori; Prof. dr. Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću – u spisima stranih izvještača; Prof. dr. Galib Šljivo, Historija Bosne i Hercegovine 1788-1878 Edicija u dvanaest knjiga; Bosna i Hercegovina 1827- 1849.; Austrijski carski konzulat, Travnik, 1808.- 1821.

Galib Šljivo vodio se principom „što mogu drugi, mogu i ja“. Pred njim nije bilo prepreke. I zato je mogao da objavi bar 26 monografija iz historije Bosne i Hercegovine od 1740.-do 1878. godine. Ugledni historičar akademik Radovan Samardžić je ovako ocijenio njegov doprinos poznavanju bosanskohercegovačke historije: „Šljivo je zauzeo posebno i istaknuto mjesto jer je sa izuzetnom trudoljubivošću i strpljenjem, ostvario veliki istraživački poduhvat, obrazovao svoj naučni lik na rijetko vjerodostojan način. Njegov metod je sljedeći: tragati za istorijskom građom do krajnjih granica svojih i objektivnih mogućnosti, ispitati svu naučnu literaturu koja je dostupna, a zatim izvršiti svestranu rekonstrukciju određenog istorijskog razdoblja. O mnogim događajima, ljudima i pojavama istorije Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću s kraja XVIII i XIX vijeka napisano je samo po nekoliko strana, nekoliko redova, ili doslovce, ništa. On je o svemu tome ostavio bezbrojne strane, i to uvijek u vidu zgusnuto datih podataka, bez ijedne suvišne fraze i bez onih činjenica koje nisu istorijski relevantne. U stvari, on je otkrio i prvi rekonstruisao istoriju Bosne i Hercegovine s kraja XVIII i u XIX vijeku. Treba uvijek naglasiti da takve zasluge mogu da steknu samo uporni i veliki istraživači, ali i oni istoričari koji dobro poznaju predmet svoga ispitivanja. Druga prednost njegova rada nesumnjivo je u tome što on istoriji Bosne i Hercegovine nikad ne istražuje i ne prikazuje izdvojeno od ostalih zemalja jugoistočne Evrope i međunarodnih odnosa uopšte. Koristeći za to ne samo naučnu literaturu nego i izvornu građu, on uvijek daje sve one spoljašnje uslove od kojih su dolazili u zavisnost i unutrašnji događaji u Bosni i Hercegovini toga doba. Zbog toga se može reći da on nije samo istoričar Bosne i Hercegovine nego i drugih balkanskih zemalja koje posmatra, uz to, u sklopu širih međunarodnih zbivanja. Ovaj značajni pisac historije ne želi da bude polemičar. On ne nameće svoje koncepcije i pred čitaocem ne demonstrira svoj metod. Njemu to nije potrebno. Nikad ne pristupa pisanju dok ne prikupi toliko građe da sve što poslije toga iznese u stvari samo sobom govori. Svaka njegova monografija samo prividno podsjeća na neku iscrpnu hroniku. Sve je kod njega uklopljeno u koordinate jednog vremena i sve je njima iznutra povezano i protumačeno. Za jednu historiografiju, ali i za sve one koji se obraćaju prošlosti velika je dobit imati takva djela.“

Godine 1979. vodio je organizacione poslove za osnivanje Instituta za historiju u Banjoj Luci, pa je od početka njegovog rada (1. 11. 1979) bio njegov direktor sve do 1992. godine, kada mu je rečeno da ne dolazi na Institut. Godine 1992. neočekivano, nepošteno i prijevremeno je penzionisan i udaljen iz nastavnog procesa Banjalučkog univerziteta (u 58. godini života). Od 1990. godine predaje na Filozofskom fakultetu u Tuzli i Pedagoškom fakultetu u Bihaću. Redovni je član Bosanske akademije nauka i umjetnosti “Kulin ban” (BANUK) ali i Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU).

„Historija je državna nauka. Za nju treba da je zainteresirana država. Historijsko znanje mora se steći iz arhiva, od učenih historičara.”, znao je reći akademik prof. dr. Galib Šljivo.