ŠEHER GRADI RS! Sarajevo zapošljava hiljade učesnika i glorifikatora njegove opsade
Poznata je pojava u Sarajevu da deseci kombija, autobusa i ličnih automobila svakog jutra prelaze entitetsku liniju dovozeći a po završetku radnog vremena odvozeći hiljade zaposlenika državnih institucija. Njihovo participiranje u institucijama države je slovo Dejtona, ali je neprećutivo preveliko učešće u odnosu na predviđenu kvotu. Mnogo je radnika iz entiteta Republika Srpska zaposleno i u privatnom sektoru u glavnom bh. gradu. Tome svjedoče činjenice da naprimjer oko 85 posto stanovnika većinski srpske Lukavice radi u Federaciji, ponajviše u Sarajevu. Slično je i sa stanovništvom drugih dijelova Istočnog Sarajeva, Pala, Sokoca… Dakle, riječ je o desetinama hiljada radnika. Ova mjesta bi bila skoro pa nenaseljena da se oslanjaju na vlastite privredne kapacitete. Zato im Sarajevo pruža mogućnost zaposlenja. Sličnih pojava, ali u manjem obimu imamo u Goraždu, dijelovima Tuzlanskog kantona. Ovo masovno saobraćanje stanovništva iz RS-a prema Federaciji svakako je jedan od dokaza da agresori nisu uspjeli u podjeli zemlje i da u njoj ima protoka ljudi, roba, kapitala i ideja i preko entitetske granice. Zagovarači jedinstvene BiH i u ovome vide svoj neporaz.
Ipak se moraju ovim ružičastim vizijama suživota i tolerancije suprotstaviti crne slike diskriminacije. O broju zaposlenih Bošnjaka, ali i Hrvata u RS-u ne treba govoriti. Javnost je navikla na te aparthejdske podatke koji se više ne izražavaju u postocima već u realnim brojevima. Jedan, dva, maksimalno tri nesrba imenom i prezimenom su zaposlena u skoro svim pojedinačnim javnim istitucijama RS-a. Nažalost, nije puno bolja situacija u dijelovima FBiH sa većinskim hrvatskim stanovništvom. I tamo su zaposleni Bošnjaci beznačajna manjina. A desetine hiljada radnika iz Federacije kojima poslodavci u RS-u daju radna mjesta, mogao bi biti scenarij za prvi bh. naučno-fantastični film.
Tako se Sarajevo pretvara u ekonomski distrikt čije resurse svi iskorištavaju, dok se drugi dijelovi BiH gdje su Bošnjaci manjina dodatno cementiraju kao jednoetničke zone sa blagodetima namijenjenim samo onim “više jednakima”. Goreći u želji za što boljom integracijom postratne BiH, toliko smo popuštali i činili ustupke da smo, faktički, i sami doprinijeli nekim ciljevima agresora. Ova naivnost, ali i karakterna crta kod Bošnjaka da se neograničeno i u svim poljima dokazuju kao nefundamentalisti i miroljubivi, i to onima koji imaju, gaje i veličaju naslijeđe genocida, osnivanja konc-logora i UZP-a, protuprirodni je razvrat. Jer, balans je jedan od zakona prirode. Pretpostavka je kvalitetnog i održivog života, posebno u ovakvoj etničkoj, ideološkoj i ustavnoj strukturi BiH.
Došlo je vrijeme da se o ovim stvarima učestalo govori i da se insistira na vraćanju izgubljenog balansa, barem približno. Nije nemoguće uspostaviti ga, ali za njega trebaju odlučnost i ustrajnost. Za početak, neophodno je da bošnjački politički predstavnici ovo pitanje stave na stol i insistiraju na njemu, kako na lokalnom nivou, tako i u Briselu, u Washingtonu, kao što svoje zahtjeve i primjedbe drugi delegiraju i godinama ih opetuju. Ne treba ni napominjati da većinu zapošljavanja u bh. prijestolnici, pored bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, odobravaju i Bošnjaci. Ta zapošljavanja se povećavaju iz dana u dan, kako u javnom sektoru na svim nivoima vlasti, tako i u privatnom. Zato je jedan od prvih koraka obustavljanje zapošljavanja bh. Srba i Hrvata na onim mjestima gdje je to moguće, sve dok se ne počne sa zapošljavanjem Bošnjaka u dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su oni manjina. Zamislimo samo kakav efekat bi bio kada bi potpredsjednik RS-a Ramiz Salkić pozvao, od dužnosnika u javnom do vlasnika u privatnom sektoru, da pomognu prava obespravljenih Bošnjaka u manjem entitetu objašnjavajući da se to, nažalost, može postići samo kontramjerama u Sarajevu, u Federaciju, odnosno istim odnosom prema nebošnjacima što plate troše u RS-u. Ovakve i slične korake i politike treba pratiti spremnost da se odupru kvaziinterpretacijama kvazianalitičara i kvazijavnosti koji će jedva dočekati da bilo kakvo ispravljanje kičme kod Bošnjaka okarakterišu frazama „fašizam“, „rušenje BiH“, „dinamit u temeljima BiH“. Možda je u ovoj borbi za osnovno pravo čovjeka, pravo na rad, pa tako i Bošnjaka u RS-u i dijelovima FBiH, najbitnije argumentima nadglasati detestosteroniziranu javnost ukazujući joj da nije kapacitirana da ozbiljne probleme shvati, pogleda im u oči i uhvati se u koštac s njima. Takvoj analitičko-intelektualno-medijskoj dreki treba suprotstaviti dokaze, pozivajući se na period odbrane od agresije, koji govore da se diskriminaciji i agresivnosti često mora stati na crtu istovjetnim stavom i silom.
DEBLOKADA.COM
Tekst je nastao u okviru projekta “Pravo na mišljenje – pravo za sve”.
