Patološka zaboravnost nekih Sarajlija i Tito na Markalama

‘Ovih dana je zabilježena i prodaja Tito kalendara na pijaci Markale. Onoj istoj pijaci gdje su Titovi oficiri i artiljerci faširali ljudske kosti i meso prije tek nešto više od par decenija.’ 

AMIR TELIBEĆIROVIĆ

“Što je zapisano ostaje, što se pamti iščezne” – ove riječi proslavljenog sarajevskog ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije se koriste i danas ponegdje, ima ih u javnosti. Nalaze se na ponekim drevnim spomenicima Sarajeva i nekim publikacijama, možda i u nekim školskim udžbenicima. Ipak ne znači da se smisao ovih riječi, njihovo dublje značenje, nalazi i u svijesti, umovima, mislima, idejama ordinarnog stanovništva Sarajeva, makar ne u dovoljnoj mjeri. Zapisane stvari zaista duže ostaju na ovom svijetu, bilo da su na papiru, u kamenu, u građevinama, spomenicima ili obnavljanim događajima. Naravno da i sve one mogu iščeznuti na različite načine, ali ovdje se radi o naglašavanju ljudske zaboravnosti, mada je i ono što je u mozgu neka vrsta zapisa. Ljudska zaboravnost ide kao prirodna pojava, također i ljudsko umiranje ovozemaljsko, nakon čega ono što se pamti ostaje u drugim zapisima i uvijek nekako nađe prenositelja na nove generacije. U Sarajevu već niz godina traje neki trend selektivnog sjećanja, te još nametanja takvog. Iako postoje zapisi onoga što se desilo u bliskoj i daljoj prošlosti Sarajeva, ipak se sve više ljudi oslanja na vlastitu memoriju, i onda dolazi do spomenute selekcije, to jest eliminiranja iz memorije određenih detalja i događaja, samo jedne vrste, u korist nekih iz “druge” vrste. Mediji imaju veliki doprinos u tome, i to ne samo lokalni nego i oni izvan BiH, a naravno i politika.

Najmanje tri kratke ali turbulentne “epohe,” uvjetno rečeno, u životima mnogih Sarajlija današnjice, prepliću se u memoriji i zapisima, a to su razdoblje artiljerijsko-snajpersko-pješadijske opsade, život u jugosocijalizmu i Drugi svjetski rat. Mogle bi se nekako uklopiti i poslijeratne godine u kratku “epohu,” ali one su još uvijek društveno nedefinirane u svojoj famoznoj “tranziciji”. Nemali broj današnjih Sarajlija rado potiskuje opsadno razdoblje iz vlastitog sjećanja, te bi oni u skladu s tim rado iz javnog prostora nekako uklonili ono što ih podsjeća na to. Istovremeno, oni zamjeraju nekim drugim današnjim Sarajlijama, što i dalje pričaju o tome, sjećaju se, analiziraju, a tih drugih je sve manje. Uporedo s tim, pojedini političari, partije i mediji sve više forsiraju i nameću Sarajevu obnavljanje narativa iz Drugog svjetskog rata sa područja bivše Jugoslavije, kao i življenja u titoizmu. Sve su glasniji i agresivniji u tome. Njihova nametljivost je sve upadljivije dvolična, ali kao da ih to ne potresa previše jer njihova indoktrinacija daje plodove.

Evo serije primjera. Kada neko javno priča o vremenu opsade duže od tri minute, pa još iz vlastitog iskustva preživljavanja, neko će tu osobu (ili više njih) pozvati na okretanje ka budućnosti, na zaboravljanje prošlosti, na pomirenja i slične tlapnje. U protivnom bi ta osoba mogla biti etiketirana kao potencijalno opterećena ratovima, ili čak prozvana za neku militantnost, pa na kraju i za ‘nacionalizam’. Sa druge strane, pričanje o jugokomunizmu o titoizmu i naravno o Drugom svjetskom ratu, ostaje prihvatljivo. U tom slučaju se ne spominje vraćanje u prošlost, iako je starije od opsade i raspada druge Jugoslavije.

Ide se na imitaciju “Igmanskog marša,” i dalje sa Yu oznakama i JNA obilježjima. Na Igman tim povodom u januaru dolaze oni koji se furaju na partizane, ali su solidno zagrijani savremenom odjećom, naročito obućom. Tamo “marširaju” u neposrednoj blizini mezarja izginulih branitelja Igmana iz 1993. godine. Pritom, da žalosna ironija bude veća, a i morbidarija, mnogi od branitelja su ginuli u odbrani Igmana od tenkova JNA, te koalicije komunista i fašista koji su se krili iza prežvakanog pojma antifašizam. Oni koji marširaju, a mnogi od njih ne znaju skoro ništa o partizanskom maršu iz januara 1942. godine, osim naracije sa filma, nosaju obilježja vojske koja je napadala Igman. Između 1992. i 1995. godine, desilo se bezbroj antifašističkih marševa preko Igmana u korist odbrane Sarajeva, u svim godišnjim dobima, usput i preko zime, samo pod grbom drevnih bosanskih ljiljana umjesto crvene petokrake. Današnji omladinci koji marširaju tuda, ne osvrću se na tu činjenicu koja im je i vremenski i logički i moralno bliža. Ne, oni blisku prošlost smatraju neprihvatljivom a dalju prošlost (usput ideološki mitologiziranu), bi rado presadili u budućnost. Radi se kolektivnom licemjerju, ali i duhovnom poremećaju. O slobodnom, bolesnom, bezbrižnom i masovnom mahanju sa JNA obilježjima po centru Sarajeva već je dosta toga rečeno i ponovljeno. Ta vrsta blamaže iziskuje i medicinski tretman, pored ostalih.

Zaboraviti prošlost i gledati u budućnost, ofucana je fraza, jeftina i dosta zloupotrijebljena, ali je u osnovi tačna i korisna. Ipak, o tome se može govoriti kada su okolnosti stabilne. U ovom slučaju se ne radi previše o prošlosti i budućnosti nego najviše o sadašnjosti. Drugi svjetski rat je završen sa kakvim takvim pobjednicima, makar i pirovim, ali napad na BiH iz 1990-ih nije završen, samo prekinut. Artiljerijski i frontalni napad je prekinut, neko bi rekao odgođen, ali svi ostali napadi nisu prekinuti. Ideologija koja je pokrenula sva razaranja, progone i ubijanja i dalje je živa, iste politike i zamalo pa isti ljudi. Zato se, logično, govoreći o bliskoj prošlosti, usput i opsadi Sarajeva, zapravo govori o sadašnjosti, a o budućnosti tek nakon što se dotjera sadašnjost.

Posebno zabrinjavajući detalj koji se odnosi na grupnu zaboravnost, ali i neznanje, može se iznova vidjeti na ulicama Sarajeva. Ima ih dosta, ali ovaj govori o vrsti moralne dezorijentiranosti ne svih, ali pozamašnog broja današnjih Sarajlija. Zidni kalendari sa Titovim pozama se i dalje uredno prodaju bez promišljenosti, bez pokazivanja stida, bez upućenosti, a sve se pravda nekakvim “narodnim emocijama.” Čak i neki strani gosti u Sarajevu primjećuju perverziju u tome da se bukvalno jedan uz drugi prodaju kalendari sa motivima Kabe i kalendari sa Titovim likovima. Jedan od gostiju je Adam Horvat iz Mađarske. Novinar i istraživač koji voli Bosnu i koji je više puta dolazio u Sarajevo i Mostar. Pitao se kako lokalci ne primjete da je ovo uvredljivo za mnoge kada je vidio paket kombinaciju Meke, Medine i Tita. Doduše, nađe se još neki Sarajlija sa dobrom memorijom i sa dostojanstvom. Izvjesni K.A. inače psihička i fizička žrtva titoističkog režima, kao i njegova porodica, prije izvjesnog vremena je pocijepao Titov kalendar u centru Sarajeva usred dana, uzevši ga od jednog kolportera, nakon čega je odmah primio prijetnje i uvrede. Još uvijek ostaje nejasno zašto mnoge Sarajlije ne mogu ili neće da shvate kako je Tito jedan od brojnih simbola svih užasa koji su se desili ovdje, kroz koje su i mnogi od njih sami prošli. I dalje se bave idolatrijom, fanatično obožavaju davno sahranjenog mrtvaca, i političkog i fizičkog, nadajući se da će on uskrsnuti iz mrtvih. Tako jednostavna činjenica da su ne tako davno živjeli pod ogromnim terorom Titove armije još uvijek ih zbunjuje, ili im je samo lakše da žive u bajkama, iluzijama i uljepšanim lažima o vještačkom antifašizmu. Nije stoga čudno da se ovih dana na Federalnoj TV u Sarajevu istakla neka djevojka kao spikerica koja je izravno generale Armije BiH nazvala ratnim zlikovcima čitajući vijesti, iako nije tako pisalo u vijestima. Ispostavilo se da je djevojka kći od bivšeg radnika paljanske TV SRNA, iz vremena opsade i genocida. Nije nam ovdje bitna njena lična imenica, kao ni od njenog oca. Društvene internetske mreže su im napravile dovoljno reklame. Nije ona ni usamljen primjer. Ona je samo na tragu iste manipulacije i huškanja naslijeđene valjda od svoga oca, ali je tragičnije od ovoga podatak da su nju uredno zaposlili na toj televiziji, kao i to da je osoblju ove jadne TV kuće svejedno, po skoro svemu sudeći. Nije čudno, samo je tragično. FTV je već od ranije poznata po bjesomučnom repriziranju filmova i plitkoumnih TV serija prijeratne beogradske produkcije i starih “partizanskih” filmova. Gotovo da su mogli stati među Ginisove rekorde po broju repriza “Valter brani Sarajevo,” i beogradske limunade “Bolji Život.” Da stvar bude još ozbiljnija sa oštećenom memorijom mnogih Sarajlija, ovih dana je zabilježena i prodaja Tito kalendara na pijaci Markale. Onoj istoj pijaci gdje su Titovi oficiri i artiljerci faširali ljudske kosti i meso prije nešto više od par decenija. Ipak je ovo nešto opasnije od zaboravnosti ili pukog neznanja, možda neka još neistražena patologija.

DEBLOKADA.COM

Zašto je spomenik djeci ubijenoj u opsadi Sarajeva manje vrijedan u odnosu na “vječnu vatru”?