EU pravila kažu da se ljude ne smije ucjenjivati Covid pasošima

AMIR TELIBEĆIROVIĆ

U cijeloj priči o cjepivima najviše se primjećuju samo dvije skupine (iako ih ima više), oni koji su za cijepljenje i oni koji su protiv istih. No, slabo se ističe postojanje nemalog broja ljudi koji ne spadaju ni u jednu od ove dvije, bilo gdje pa tako i u BiH. Ima ljudi koji nisu ni teoretičari zavjera ni antivakseri kako se obično imenuju oni koji su protiv cjepiva, ali opet ne žele primiti vakcine iz više razloga. Oni nisu protiv cjepiva samih po sebi, ali jesu protiv cjepiva ako se na njima insistira po svaku cijenu, računajući i ucjene, ili bez prethodne provjere. Mnogi među njima kažu da se ne bi cijepili bar dok ne dobiju konkretne odgovore na jasna pitanja.

Neka od tih pitanja na koja oni traže odgovore bila bi – ‘Ko preuzima odgovornost za primljeno cjepivo, pogotovo u slučaju neznanih kontraindikacija, da li lokalne medicinske ustanove ili međunarodne?’.

‘Zbog čega se napopularniji domaći mainstream mediji slabo ili nimalo bave detaljnim podacima o sastojcima svake od vakcina, i to riječima razumljivima prosječno neupućenom stanovništvu?’

‘Šta će biti sa osobama koje žele da se cijepe, ali nisu u mogućnosti jer od ranije imaju potvrđene alergijske reakcije na neke od sastojaka bilo kojeg od cjepiva?’

‘Da li se drugo cijepljenje smije uraditi sa cjepivima nekog sasvim drugog proizvođača u odnosu na prvo cijepljenje, jer mnogi medicinari nisu jedinstveni po ovom pitanju; jedni kažu da je suštinski svejedno a drugi da se “mora” nastaviti isključivo sa istom vrstom kao i prvi put?

To su dakle samo neka od pitanja, barem ona najčešća, ali nisu jedina. Na sve njih se nadovezalo još jedno pitanje koje djelimično objedinjuje sva prethodna pitanja u vezi sa istom cjepivima. Ono se odnosi na propusnice poznatije kao ‘covid pasoši’, o čemu se javno govori već neko vrijeme.

Slabo poznati pravni detalji

Ovo pitanje nekoga u BiH zbunjuje a nekoga zabrinjava, jer se izravno odnosi na ograničenja kretanja, ali možda i druga ograničenja među kojima je i navodno gubljenje radnog mjesta za necijepljene osobe, ili nemogućnost zaposlenja ukoliko je necijepljena osoba već od ranije bez posla. U nekim EU državama se spominje mogućnost zabrane ulaska necijepljenim osobama na njihove prostore, pri čemu BiH može biti posebno ranjiva država. Ove okolnosti na momente podsjećaju na ono kada je EU ukinula vize za većinu balkanskih država prije više od deset godina, samo nije za BiH i za Albaniju, što se promijenilo tek nakon određenog čekanja, bez jasnih objašnjenja za takav postupak iz EU.

Kako ova tema ima i svoju pravnu stranu, a dosta čitateljske publike nije baš upućeno u zakonske osnove oko aktuelnosti o cijepljenju, trebamo se malo pozabaviti pravnim detaljima priče sa viših instanci. Naime, tokom jednog od ranijih zasjedanja Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope usvojena je rezolucija pod brojem 2361, naziva „Covid-19 cjepiva: pravna, etička i praktična razmatranja“. Tada su usvojene upute kojih bi se trebale pridržavati sve države članice Unije.

Evo nekih odredbi po tačkama:

Po članu 7.3.3. obaveza je distribuirati transparentne podatke o bezbjednosti i mogućim nuspojavama vakcina, regulirajući i platforme društvenih medija da bi se spriječilo širenje dezinformacija.

Prema članu 7.5.2. traženo je da se koriste potvrde o cijepljenju samo u svrhu za koju su predviđene, to jest za praćenje učinkovitosti cjepiva, mogućih nuspojava i štetnih događanja.

Po pitanju zaštite ljudskih prava oko cijepljenja, dalje se kaže u članu 7. 1. 1. kako se propisuju kvalitetna ispitivanja, provedena na etičan i razuman način, sukladno relevantnim odredbama konvencije o zaštiti ljudskih prava, kao i dostojanstva čovjeka u primjeni medicine i biologije.

Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini (ETS br. 164, Oviedo konvencija) i dodatnog protokola o biomedicinskim studijama (CETS br. 195), što postepeno uključuje djecu, dojilje i trudnice.

Zatim, član 7.1.2. je propis kojim se zahtijeva da regulatorna tijela što su zadužena za procjenu i odobrenje cjepiva protiv Covid-19, budu neovisna i slobodna od političkog pritiska.

Član 7.1.5. podrazumijeva uspostavu neovisnog programa nadoknade štete od povreda uzrokovanih cjepivom kako bi se osigurala nadoknada za eventualnu pretjeranu štetu.

Član 7.3.1. sadrži propis o tome da se obezbijedi obaviještenost građana o tome da cijepljenje nije obavezno, te da niko ne vrši politički, ekonomski ili kakav drugi pritisak na građanstvo, ako sami građani ne žele cijepiti se.

Ovu odredbu nadopunjuje član 7.3.2. kojim se propisuje osiguranje da niko nije diskriminiran samo zato što nije cijepljen zbog mogućih zdravstvenih rizika, ili zato jer ne želi biti cijepljen.

Ovo je dakle samo nekoliko stavki iz P.S. Vijeća Evrope, a dodatno zainteresirani za sve ovo, i još više, mogu provjeriti sami za sebe na engleskom jeziku, pod ovim linkom: https://pace.coe.int/en/files/29004/html

Međutim, ove stvari se odnose na područje Evropske unije, tako da ne znači da bi ih se vlasti u BiH pridržavale, iako su do sada u većoj ili manjoj mjeri isticali da prate ili primjenjuju način rada u EU, i ne samo po pitanju Covida. Zato je stanovništvu koje bi moglo zanimati sve ovo, korisno i da pogleda šta o tome kaže službeni list BiH, recimo, u dokumentima o međunarodnom ugovoru 1/15 koji se odnosi na zaštitu ljudskog dostojanstva u pogledu primjene medicine i biologije.

 

Transkontinentalne konfuzije

Povoda za skepticizam onih koji bi primili cjepivo, ali tek nakon vrlo iscrpnih predstavljanja svega oko samog cjepiva, nađe se i u dnevnim vijestima. Pošto se sa covidom radi o međunarodnoj priči, uprate se i vijesti sa drugoga kontinenta. Na primjer, zbunjujuće je djelovala vijest objavljena 27 februara u New York Timesu, o tome da pretežno mlađi vojnici u vojsci SAD-a, odbijaju da prime cjepivo iz više razloga među kojima je i puki skepticizam. Ima navodno i nižerangiranih oficira koji zasad odbijaju cijepljenje, ali se najviše govori o običnim vojnicima. Drugi izvori su spominjali čak trećinu američke vojske, što je podatak koji tek treba dodatno provjeriti. Jennifer Steinhauer, autorica ovog članka u New York Times-u, rekla je da mladi vojnici ovim putem pomalo isprobavaju i granice vlastitih sloboda, otkrivajući pritom da ni u američkoj armiji kao ni u Evropskoj uniji ne postoji zakonska prisila na cijepljenje, nego je za sada na snazi slobodan izbor. Dio čitateljstva ovakvih vijesti u BiH, usput može logički zaključiti da oni koji prime cjepivo, ukoliko zasta vjeruju u njegovu učinkovitost, nemaju razloga da se plaše zaraze od onih koji nisu cijepljeni jer bi trebalo da su tada zaštićeni. Međutim, druga vijest, opet iz Amerike, kod nekih ljudi je ojačala skepticizam. Novinski portal Blaze Media, prenio je nedavno vijest da je predstavnik američkih demokrata ispred države Massachusetts, Stephen Lynch, primio dvije doze Pfizer cjepiva, ali da je nakon toga dobio potvrdu kako je pozitivan na Covid 19. Ipak, američki centar za kontrolu bolesti je na ovo rekao da je moguće biti pozitivan na covid još neko vrijeme i nakon cijepljenja, pošto je navodno potrebno nekoliko sedmica razvoja tjelesnog imuniteta. Ovakvih vijesti će vjerovatno biti još, a za čitateljstvo je važnije da se i pored osjećaja zbunjenosti, nervoze ili nesigurnosti, izbjegnu paranoja i panika, te da se trezveno, racionalno i logički pregleda šta sve spade u njihova prava a šta ne, barem dok se gore spomenute zakonske stavke ne izmjene.

DEBLOKADA.COM