BEZ KLJUČNIH RIJEČI! Muzej koji zataškava istinu o velikosrpskim zlodjelima nad djecom Sarajeva?
Kada smo, tragom vijesti da je Muzej ratnog djetinjstva iz Sarajeva dobio priznanje na izboru za najbolji slavenski muzej, posjetili internet portal Muzeja, s ciljem da pronađemo dodatne informacije i prikladne fotografije za našu objavu, ostali smo zatečeni jednom upečatljivom prazninom.
Dugotrajno pretraživanje nije dalo uspjeha. Nismo pronašli nijednu od ključnih riječi: agresor, agresija, opkoljeno, VRS, četnici, Vojska Republike srpske, velikosrpska, Karadžićevi Srbi, neprijatelji, četnici sa brda… Pomno pretražujući sve menije i podmenije internet portala Muzeja, nismo uočili ove pojmove bez kojih se ne može adekvatno i istinito govoriti o ratnom djetinjstvu u Sarajevu. U odjeljku koji bi trebao opisati smisao projekta i sadržavati barem neke od nezaobilaznih pojmova, samo opća mjesta i okolišanje. U podmeniju “Ideja, misija i vizija Muzeja ratnog djetinjstva” naišli smo na bezlične opise: “Misija Muzeja ratnog djetinjstva je kontinuirano i po najvišim standardima dokumentirati i digitalizirati materijale koji se odnose na odrastanje u ratu, a zatim ih prezentirati kroz različite medije, s ciljem edukacije što šire publike o ovom iskustvu. Vizija Muzeja ratnog djetinjstva je na individualnom nivou pomoći prevazilaženje traume i sprječavanje traumatizacije drugih, a na kolektivnom međusobno razumijevanje, s ciljem da se podrži lični i društveni razvoj”, napisao je inicijator i direktor Muzeja Jasminko Halilović.
Nije nam poznato kakav je sadržaj i postavka Muzeja, ali ako su kao i njegova internet stranica, nesumnjivo je da je to projekat lišen krucijalnih elemenata istine. Teško je govoriti o stradanju u Sarajevu, pogotovo djece, ako se zaobiđu činjenice ko im je priredio takvo pakleno djetinjstvo, ko ih je traumatizirao, razboljevao, patio, ranjavao i ubijao. Upravo su odgovori na ova pitanja zaobiđeni u opisu ideje, misije, sadržaja Muzeja. Čak i da je “opravdanje” za ovo, nastojanje da Muzej prikaže patnje djece u cijeloj BiH, bila bi to neistina. Ipak, dobro je poznato ko nije ubijao i snajperisao djecu, pa se tematiziranje teškog ratnog djetinjstva može lokalizovati, na područja koja su bila na nišanu velikosrpskih snaga.
Možda je to i uloga ovog Muzeja, da kroz zaobilaženje imenovanja krivaca za patnje i stradanja djece, odgovornost distribuira na sve učesnike rata. Neupućenom posjetitelju internet stranice stvara se utisak da su svi odgovorni za ratno barbarstvo prema djeci. Kao da su se trojica grubih i jednako bahatih čika potukla pa su nehotice prekinula dječiju igru, razvalili im ljuljačku, nekoliko djece slučajno povrijedili. A to nije tako. Velikosrbi su ukucavali koordinate, granatirali porodilišta, gađali djecu na igralištima i u školskim klupama. Sjećanja, ožiljci, traume, presude, historija znaju da su za to krivi četnici, agresori, Mladić, Karadžić, Milošević, Galić… Svi to znaju osim Jasminka Halilovića. Tačnije, i on to zna, ali nije poznato zašto to krije.
DEBLOKADA.COM
