Mnogima su promakle vještačke i nedorečene “antiratne” poruke na Face TV

Kako se u današnjoj BiH jedna medijska priča ubrzano kalemi na drugu, treću, četvrtu, petnaestu, tako neke značajne društvene tematike, poruke i trikovi ostanu donekle zaboravljeni ili se nema više vremena za njih. Važne teme i događaji se dovoljno brzo smjenjuju i prepliću što svakako ima svoju lošu stranu. Tako se zamalo pa neprimjećeno od šire javnosti, provukla jedna osjetljiva priča, iako se emitirala na popularnom i dosta gledanom TV programu. Govori se o Face TV i jednom od višesmjernih razgovora između Senada Hadžifejzovića i gostiju u njegovom studiju. Od kada je taj interview išao, pa do danas, toliko je bilo važnih događaja, skandala, izjava, medijskih senzacija da su manipulativni detalji te emisije vjerovatno već ukorijenjeni u dubini umova prosječnih gledatelja ove televizije, jer nije bilo puno prilika za detaljniju javnu analizu onoga što je poručeno tada. Zato ni danas mnogi ne vide šta je sporno sa tim snimkom. Radi se o centralnom Hadžifejzovićevom dnevniku emitiranom 26. decembra 2020. godine.

AMIR TELIBEĆIREVIĆ

Prije nego se pređe na konkretne detalje, trebalo napomenuti činjenicu da je on regionalna TV zvijezda, samim tim kritike iz ovoga teksta upućene studiju Face TV, mogle bi izazvati negodovanje pa možda i vrijeđanje od strane jednog dijela gledateljstva. Većina gledatelja inače teško podnosi kritiziranje nekog toliko popularnog, pogotovo od strane nekoga ko je gledatelj kao i oni, a medijski “niko i ništa” u odnosu na slavnu zvijezdu..

Naime, i sam Hadžifejzović već izvjesno vrijeme nudi dovoljno materijala za primanje negativnih kritika. Ima toga dosta, ali za ovu priliku izdvojili bi samo dva primjera. Dva, subjektivno rečeno, možda i najuvredljivija primjera za sve one koji vide ili osjete šta se radi, makar između redova. Na primjer, deklarisani ravnogorac, mlađahni Stanivuković Draško, gostujući kod Senada (prije spomenutog dnevnika od 26.12.2020.), pobudio je dovoljno simpatija i dovoljno nadahnuća u Senadu da ispriča vic o Muji i Sulji, uživo u studiju. Pričanjem vica o imaginarnim a degeneričnim Bošnjacima Muji i Sulji (ili Muji i Hasi, svejedno) pred političarem koji se sam javno ponosi četništvom, koji negira usput i genocid počinjen od onoga što sam zastupa, samo zato što je taj isti kao neki oponent negativcu Dodik Miloradu, Hadžifejzović je donekle ponizio sam sebe i svoju slavu, svjesno ili nesvjesno ne zna se. Ipak, on ima pravo da ponižava sebe ako želi, ali nema pravo da ponižava cijelu jednu populaciju, znajući (valjda) na šta se odnose jeftino zabavne a istovremeno šovinističke priče o Muji, Sulji, Hasi i Fati, pogotovo ako se pričaju pred nekim ko uživa u takvom “narodnom” rasizmu, i to javno. Naravno, pozamašan broj Bošnjaka, uglavom Face TV publike, i dalje ne vidi ništa sporno u tome, jer Senad je ipak slavna te iskusna medijska zvijezda, humanista i profesionalac, pa mu se ne zamjeraju te stvari.

 

“Svi smo isti”

No, ovo nije jedino Hadžifejzovićevo ponižavanje vlastite publike, a nije ni najveće. Sada dolazimo do tog dnevnika iz decembra 2020. Naime, studijsko gostovanje tri veterana iz tri vojske koje su djelovale u razdoblju od 1992. do 1995. godine, nadmašilo je Senadove prethodne pokušaje relativizacije agresije na BiH i Hrvatsku iz 1990-ih, kao i usiljenu duhovitost koju on i drugi iz njegovog studija redovno prosipaju. Ova tri veterana, sva tri iz Maglaja, kao u nekom jeftinom holivudskom šablonu, predstavljeni su po onoj staroj foluški – “svi smo isto krivi, svi smo jednog dana zaratili iz čista mira, niko ne zna precizno zašto, sada skupa cugamo, bili smo budale više nismo,” i slično. Pojednostavljeno, to se kaže: “ko li nas bre ono zavadi.”

Svojevremeno je na jednom poslijeratnom seoskom druženju Bošnjaka i Srba u široj okolini Sarajeva, reportažno zabilježena cinična doskočica – “Ko li nas zavadi mater li mu ustašku?” Da ne bi ostalo prostora za takve asocijacije, kod Senada je bio prisutan i treći veteran, za svaki slučaj.

Nego, da nekako posložimo stavke o kojima se tu radilo.

Najprije, ovo je na Face TV predstavljeno, a kod jednog dijela javnosti doživljeno kao nekakva ekskluziva. Susreti nekadašnjih pripadnika dvije ili tri vojske odavno nije nešto ‘egzotično.’ Ima dosta ovakvih, uvjetno rečeno projekata. Javnih susreta veterana iz nekada sukobljenih jedinica, pred TV kamerama i foto aparatima, bilo je u mnogim mjestima i uz mnoge povode. Broj privatnih susreta ovakve vrste još je veći. I potpisnik ovih redova je nekoliko puta privatno sjedio za istim stolom sa ljudima što su nekada bili sa suprotne strane fronta od njega, otvoreno i mirno s njima razgovarajući o nekim ratnim operacijama, ali bez primjene ponižavajuće formule zvane “ko nas ono zavadi.” Da je Hadžifejzović našao veterane iz susjednih država koji su ratovali u Bosni, e to bi već moglo dati nešto originalniju priču, usput i precizniju. Zamislimo da je doveo u studio nekog srpskog dobrovoljca iz Srbije koji je ratovao u BiH, ili nekog pripadnika JNA iz tog razdoblja, ili nekog iz Crne Gore. Pa još da je doveo veterana iz Hrvatske koji je ratovao na području BiH. Onda bi to imalo više smisla i otkrilo bi se pred novim naraštajima više detalja o međudržavnom a ne samo međuetničkom sukobu tada, odnosno činjenice o agresiji bi došle same do izražaja, makar se i dalje negirale. Ovako, na ovaj način, kada to Hadžifejzović indirektno predstavi kao interni bosanski sukob zaraćenih etno-frakcija, tada komotno može pozvati u goste i veterana Abdićevih autonomaša, da koktel bude još patetičniji i još sugestivniji.

Manipulacija je postavljena unaprijed kao klopka. Naime, ko god bude prepoznao vještačku i nedorečenu ‘antiratnu’ poruku ovog TV razgovora, te sukladno tome i uputio javnu kritiku na ovo famozno pomirenje pripadnika bivših “zaraćenih” i jednakih plemena, može biti označen kao neko ko forsira rat a ne zna šta je rat, neko ko nema suosjećanja za prevarene veterane, onaj ko se krije iza lažnog patriotizma, neko ko subjektivno druge proglašava “izdajicama” a oni koji su prozvani to jedva dočekaju ne bi li od sebe napravili nove heroje, sada postratne, onaj ko ne brine za budućnost potomaka veterana pa ni za budućnost svoje djece, i tako unedogled. Naravno, nema u ovom tekstu ništa protiv pomirenja nekadašnjih vojnika, samo na drugim osnovama, te sa istinom i sa činjenicama, i iz drugih razloga u odnosu na senzacionalizam Face TV-a i njihovo podilaženje onima koji kriju prave uzroke i agresije i rata. Vojno-veteranskih pomirenja je bilo poslije bilo kojih ratova iz prošlosti, ali u bosanskom slučaju se svašta može provući to jest podvaliti pod maskom pomirenja ili izgradnje mirne budućnosti za potomstvo veterana iz prošlosti i sadašnjosti. Ovaj Hadžifejzovićev pristup jedan je od takvih primjera sofisticiranog i suptilnog podvaljivanja, začinjenog emocijama dakako. Nije ovo jedini primjer ove vrste, ali je ovaj pušten na vrlo gledanom TV programu, samim tim i za širu manipulaciju.

 

“Rakijanje za pomirenje”

Predstavnik srpske vojske bio je izvjesni Boro Jevtić. On je djelovao kao da govori bez kompleksa i uvijanja, možda čak i za razliku od ostalih u studiju, a naročito za razliku od voditelja. On je iskreno istakao kako djeca srpskih povratnika u selo Bočinja slobodno uče srpski jezik u školi. Suštinski ništa sporno, jer za srpski jezik nema javne negacije u Federaciji, dok se bosanski jezik negira i u Federaciji i u RS-u. To voditelja nije nadahnulo za neko pitanje u tom smjeru. Istovremeno, Boro je Hadžifejzoviću ponudio demant prenapuhane višegodišnje priče o strahu od selefijskih porodica koje su živjele ili još žive u Bočinji. Jevtić mu je rekao da tamošnji Srbi nemaju problema s njima a ni obrnuto. Zatim, klasičnu navlakušu naslijeđenu iz komunističke škole o tome kako “rakija opušta ljude, dovodi do primirja, uklanja granice među njima, spriječava ratovanje” i slično, Hadžifejzović je probao da primjeni u kontekstu priče o saradnji ova tri veterana. Jevtić mu je donekle poremetio pristup rekavši da on ne pije, iako se bavi tradicionalnim pečenjem rakije. Senad je na ovo pokušao da ‘doskoči’ takozvanim narodnim humorom, kao začudivši se da je Boro Srbin koji ne pije rakiju. Dio publike Face TV-ja što pada na providne folove u ovome može vidjeti kako su rakijaši u prosjeku šarmantni ljudi koji se druže na simpatičan način, miroljubivi su, zabavni i veseli. Automatski se stvori dojam kako do rata ne bi došlo da je većina ljudi zajedno pila rakiju. Također automatski, dolazi i do zaboravljanja kako se širom bivše Jugoslavije u hektolitrima pila rakija prije agresije, genocida, ratova i etničkog čišćenja. Usput se kao po pravilu zaboravi da su se uz rakiju vršila masovna klanja, silovanja, paljevine i pljačke, i to ne samo u ratnim uvjetima nego i inače, da ne spominjemo sad još porodična nasilja i zdravstveno-medicinski dio teme. U ovoj emisiji o takvim se činjenicama vjerovatno nije smjelo govoriti, pošto je voditelj rakiju predstavljao kao neku lokalnu verziju “indijanske lule mira”. Možda mu se zato nije uklopila Borina izjava o dobroj saradnji između selefija u Bočinji i tamošnjih Srba, jer se tako uklanja mit o mirotvornoj rakiji pošto selefije ne piju a opet se druže i sarađuju sa lokalnim Srbima, te im čak i djeca pohađaju istu školu.

Nekadašnji HVO bojovnik u studiju, Marko Zelić, rekao je da je žalosno to što treba imati hrabrosti da se govori o ovome. Ovo možda važi samo za neke krajeve u BiH, pa i na širem Balkanu. Zapravo, prvih godina poslije rata, za ovako nešto jeste trebalo više hrabrosti dok danas baš i nije više tako. Kako je rečeno ranije, ovo jeste zanimljiva priča ali ne spada više u neku ekskluzivu niti nešto egzotično, iz već pobrojanih razloga.

 

Oda jugoslavenskom “antiratnom” raj(h)u

Prvo smo ja i Marko ratovali protiv Bore, onda su Boro i Marko ratovali protiv Rize i na kraju su opet Rizo i Marko ratovali protiv Bore.” Ovako je studijski gost Rizo Salkić, veteran Armije BiH probao da pojednostavi ratnu politiku na području Maglaja. Malo je pretjerao sa pojednostavljivanjem ukoliko je ovo bilo namijenjeno neupućenom dijelu TV publike, možda i mlađima koji ne znaju dovoljno o uzrocima napada na BiH iz proteklog rata. Nije se govorilo o promjeni vojnih i političkih saveza na štetu BiH, o upravljanju tim zbivanjima na frontu iz susjednih država, o predratnim planovima za teritorijalnu i etničku podjelu države i slično. Zapravo je ispalo kao da su bili obračuni nekih samostalnih i sukobljenih jedinica na području Maglaja, neovisnih jedinica koje su onako usput mijenjali saveze na frontu, iz “neznanih” razloga, neko bi pomislio radi ćejfa. No, ključni dio manipulacije, u Rizinom slučaju možda nesvjesne, dolazi kada on kaže da je rođen kao Jugosloven, uz njegovu naivnu konstataciju da je nekad svaki pedalj zemlje bio “jugoslovenski”. U nastavku kaže da je “rođen kao drug” i da mu je Tito bio drug, u maniru maloljetnog pionira kada polaže zakletvu ili uči pjesmicu. Jugonostalgija je relativno česta emotivna pojava kod neupućenih ili zbunjenih Bošnjaka. Naravno, to spada u nečiju privatnost, međutim ovdje se ta privatnost promovira javno, preko Face TV-a kao već iskusnog servisa manipulativne jugonostalgije. Na ove Rizine riječi niko u studiju nije imao šta dodati. Vječita kuknjava za jugoslavenskom prošlošću koja je donekle i sadašnjost, uobičajena je pojava u današnjoj BiH. Međutim, Salkić spominje i svoje veliko iskustvo na frontu, u rovovskim borbama, u prolascima između rovova. Ostaje nejasno da li je on svjestan kako je Jugoslavija napala Bosnu, usput i Maglaj, kako je on branio linije fronta od vojske koja se borila za Jugoslaviju ili njene ostatke, makar se zvala drugačije. Svakako, logički bi se dio televizijske publike mogao zapitati a zašto se onda Bosna odvajala od Jugoslavije, nije valjda samo zato što su to prethodno uradile Slovenija i Hrvatska. Činjenica da je genocid u Bosni izvršen od strane Jugoslovena, da je izvršen za Jugoslaviju sa RS-om kao njenim sastavnim dijelom, ne znači puno veteranima poput njega, za pretpostaviti je. Ali on i dalje može vjerovati šta želi i kako želi, sve dok to zadržava za sebe.

Ovo nije prva projugoslavenska manipulacija Face TV studija. Ljude se sve više sistematski okreće ka jugoslavenskoj prošlosti i sjećanjima iz mladosti usljed neizgledne budućnosti, i onda ih se održava umno blokirane u toj sentimentalnoj prošlosti, tako da oni ne mogu duhovno maknuti naprijed. Takav mentalitet pruža političke i ekonomske pogodnosti za onoga ko ih zna iskoristiti, a obilato se koriste iz bosanskoga komšiluka, što je valjda opće poznato, ili bi trebalo da bude. Antiratne priče su atraktivne većini ljudi, stoga ovakve stvari uglavnom i prolaze bez opreza šta se još u njima plasira. Da li je Salkić Rizo svjestan da mu prizivanje Jugoslavije u bosanskom slučaju nema veze sa antiratnim aktivnostima i sklonostima, ne zna se, ali to jeste militantnost. Jugoslavija je nastala ratom i genocidom, pa je i nestala ratom i genocidom, a između toga su generacije odrastale u militantnom odgoju spremajući se kao da će se zaratiti svaki čas, a bh. javnosti se poručivalo da je sve pod kontrolom narodnih vlasti i narodne armije te milicije. Ovako ispada gotovo šizofreno kako se Armija BiH zapravo borila za Jugoslaviju, braneći vlastitu teritoriju od agresije iz SR Jugoslavije. Ili se naprosto, sve trojica slažu kako je to ipak bio interni bosanski rat, popularno zvani – “građanski rat,” u kome se ne zna ko je gdje, kako, kada i zašto počeo, bez uplitanja Crne Gore i Srbije pod nazivom Jugoslavija s jedne strane i Hrvatske sa druge strane. Tako na kraju ispada, a ni ovo nije prvi put. JNA je prema ovakvoj postavci bila antiratna sila, miroljubiva organizacija koja je samo htjela da se bavi proizvodnjom antifaširanog mesa.

DEBLOKADA.COM

 

1+