VILA OD 400 m² I TABUT! Istinita priča koju naši ljudi u dijaspori ne smiju pročitati
Veteran odbrane RBiH Mensur Graca. On je nakon rata otišao u Dansku gdje se bavi humanitarnim radom, kao i aktivizmom u bošnjačkoj zajednici. Osim toga, aktivno pomaže u bošnjačkim džematima te je voditelj i jedan od urednika BH Radija Odense. Prenosimo njegovu priču koja je pouka svima koji napuštaju domovinu u potrazi za “boljim životom”.
Kreneš iz BiH u potrazi za boljim životom i skrasiš se negdje na zapadu. Prije polaska istreseš sav gnjev na BiH zbog svog odlaska tek toliko da bi ti bilo lakše otići. Tamo na zapadu skrasiš se u nekom stanu od 40 – 50 m2, pronađes posao 50 km daleko, ustaješ u 05.00 vraćaš se nazad u 17.00. Plata fina, ali se ne može plaho trošiti jer tu si da zaradiš i šta ustediš. Nema kafana, raje, pečenja i dolazaka kući iza 23.00. U krevet se ide najkasnije u 21.00. Godine lete a ti to ne primijetiš jer ti stanje na bankovnom računu kaže da si na pravom putu.
Vidiš kako drugi grade po onoj Bosni na koju si bio ljut pa i ti za njima. Na zapadu radiš u Bosni gradiš a kad gradiš onda je para uvijek malo pa se mora s vremena na vrijeme i vikendom raditi. Plate pošteno, govora nema. Jedva šekas 25 dana godišnjeg da odeš do domovine da završiš još nešto oko kuše i dogovoriš s majstorima nove poslove. Godišnji prodje, valja nazad u 50 m2 ali nije problem, naviklo se. Godine lete, kuća u BiH sve veća i ljepša a tebe sve manje u BiH. Ove godine neću nigdje ići trošak je veliki a konto se haman ispraznio. Djeca više u BiH i ne idu jer slabo koga tamo poznaju a i šta će u BiH kad su nana i dedo umrli. I dalje vrijedno radiš jer treba šta imati kad se u penziju ode a i ta penzija vrlo brzo stigne, brže nego što si ikad mislio.
Eto te kao penzionera nazad u BiH u svoju vilu da konačno počneš živjeti tim boljim i ljepšim životom, ali te malo strah jer osjetiš da nešto oko herca preskače. Ostalo je još nekoliko zdravstveno neizvjesnih godina a na tebi starom teret održavanja 400 m2 prelijepe vile. Kontaš, onako da se utješiš :”Kad nisam ja uživao, uživat će barem djeca”. A djeca već odrasli poslovni ljudi bez neke jake konekcije sa BiH, nemaju kud nego vilu staviti u oglase kada babin tabut spuste u mezar. Tu se i završava priča o potrazi za boljim životom, tamo negdje na hladnom zapadu, negdje u nekim Frankfurtima, Kopenhagenima, Briselima, Lucernima, Ofenbahima…
Ostaće vila kao uspomena na jednog babu a u vili novi vlasnik, onaj koji nije iz Bosne mrdno. Hajde budi pametan, zaključuje Graca.
