Zašto je spomenik djeci ubijenoj u opsadi Sarajeva manje vrijedan u odnosu na “vječnu vatru”?

Koncentracija medijskog neznanja u post-agresijskom i poslijeratnom razdoblju BiH, možda je najveća zadnjih par godina. Ono što je još vidljivije, jeste neko specifično jednoumlje pri izvještavanju koje ide ruku pod ruku sa spomenutim neznanjem. Samo je teško procijeniti koliko novinari sve to ispoljavaju svjesno a koliko nesvjesno. Vjerovatno ima i jednog i drugog. Primjera postoji mnoštvo, ali za ovu priliku vrijedi izdvojiti konfuznu i nikad završenu priču zvanu spomenik “vječna vatra” u Sarajevu. Naziv ovog spomenika treba namjerno pisati sa malim slovom i držati pod navodnicima jer ova vatra nije vječna. Nedavno je plinski plamen sa ovog spomenika bio po ko zna koji put privremeno ugašen. Brojni (dez)info portali internetskih bespuća širom Bosne su na brzinu izbacili vijest o ovome gotovo kao neku ekskluzivu. Pritom su opet koristili suvišnu i do besvijesti ponavljanu banalnu terminologiju poput – “antifašizam”, “vandalski čin”, “simbol grada”, “nevjerovatno”, “zaprepašteni građani” i tako dalje.

PIŠE: AMIR TELIBEĆIREVIĆ

Dio čitateljske publike svih tih portala, poluhisterično je komentirao sve ovo na famoznim društvenim mrežama, kao smatrajući ovo gašenje “šokantnim”, posebno stoga jer izvještaji kažu kako su dizne začepljene zbog nekog tamo ostavljenog komada plastike, te se vatra valjda ugasila od navedenog zapušenja. Pritom, samo manji dio te publike se osvrnuo na još nešto značajno i bitno u ovoj priči. Naime, spomenik djeci Sarajeva ubijenoj za vrijeme artiljerijske i snajperske opsade, koji nije daleko od “vječne vatre,” a koji je objedinjen sa fontanom, privremeno je ostao bez vode. Gotovo nijedan domaći medij nije se osvrnuo na ovu činjenicu kao na nešto neugodno. Samo jedan manji dio FB aktivista je skrenuo pažnju na podatak da ovaj spomenik ubijenoj djeci malo koga zanima u današnjem Sarajevu, kako u medijima tako i među konzumentima onoga što proizvode ti copy/paste “filozofija” mediji. Ovo je dakle još jedna u nizu internih sramota današnjeg Sarajeva koje gubi orijentaciju u rangiranju društvenih prioriteta i stvari od javnog značaja.

Pošto pored ove blamaže, vlada pozamašna dezinformiranost u vezi sa sarajevskim spomenikom zvanim “vječna vatra”. Možda se ovim tekstom može ta neupućenost barem ublažiti. Arogantni jugonostalgičari, sekularisti, ateisti, neokomunisti, samozvani “antifašisti” i njima srodni javni kompleksaši kojima je spomenik “vječna vatra” kao oltar, bogomolja, svetinja i simbol “antifašizma” ne mogu imati opravdanje za svoje neznanje jer su ga sami odabrali. No, među mlađim naraštajima u Sarajevu i šire, ima onih koji možda još nisu toliko indoktrinirani ideološkim neznanjem i jednoumljem, pa ovo može poslužiti njima ukoliko nisu prije već saznali nešto od ovoga.

Društvene manipulacije preko “vječitog” plamena

“Vječna vatra” nije vječna i ovo nije prvi put da je ugašena. Iz različitih razloga je bila gašena bezbroj puta i u post-opsadnom razdoblju i u vremenima jugokomunizma. Nekad je bio slab pritisak plina, jednom su zavrnuti ventili za dotok plina iz Rusije, nekad je bilo začepljenje od otpadaka i prašine, nekad zbog remonta a nekad zbog postavljanja bine za govorancije, koncertne nastupe i slično, iznad samoga gorionika. Ništa, dakle, nema neobično u tome što je ovaj put bila nakratko ugašena, navodno zbog te istopljene plastike u diznama, kako je rečeno. Također, nema ništa ni skandalozno ni sramotno u njenom povremenom gašenju.

Proslavljeni arhitekta Juraj Naidhart, koji je dizajnirao ovaj spomenik po naređenju komunističkih vlasti, rado se spominje među današnjim ideološkim jugonostalgičarima (inače, postoje privatni jugonostalgčari sentimentalni a postoje i ideološki, zato se ovdje naglašava koja vrsta je u pitanju). Rado ga znači spominju po ovom spomeniku, ali se izbjegava pričati o njegovom idealnom urbanističkom rješenju za centar Sarajeva, nastalom u vrijeme Jugoslavije. Njegov urbanistički projekat za Sarajevo je trebao da obezbijedi adekvatne uvjete stanovanja, razvoj kvartova grada uz očuvanje zelenih površina istovremeno, i uz prevenciju od budućeg zakrčenja automobilima. Ondašnje komunističke vlasti nisu omogućile da taj plan zaživi za Sarajevo, tako da ga današnji neokomunisti uglavnom pamte i spominju samo po “vječnoj vatri” jer im tako odgovara, a ne po njegovom izuzetno praktičnom planu za prostorno uređenje Sarajeva kojem SFRJ komunisti nisu dopustili da zaživi.

Iako je Sarajevo oslobođeno od njemačkih i ustaških trupa 5. aprila 1945. godine, na spomeniku se ističe 6. april pošto je srpski lobi u Bosni jači od svih ostalih lobija. Tog dana su u Sarajevo umarširale partizanske brigade u čijim redovima su bili i bivši i budući ravnogorci, i kojima je ovo bila udarna šansa da slobodno uđu u centar grada. Kako je danas poznato, na hiljade ravnogorskih četnika je i javno i tajno prešlo u partizane ili u komuniste, ponajviše uoči samog oslobađanja i Sarajeva i drugih mjesta. Natpis na spomeniku ide njima u prilog. Na spomeniku se spominje više narodnosti, a jedno od njih su “muslimani”, koji u vrijeme podizanja spomenika službeno nisu postojali u ustavu SFRJ kao narod, ni kao muslimani po nacionalnosti a naročito ne kao Bošnjaci, tako da je ovdje izražena dvoličnost autora teksta, ili onoga ko je naručio da tako bude napisano.

Kada smo kod natpisa na spomeniku, mnogi su toliko navikli na spomen da i ne primjećuju pravopisne promašaje. U donjem dijelu zapisa stoji: “slava i hvala palim junacima oslobođenje Sarajeva.” Ne piše – “junacima za oslobođenje”. U nastavku piše – “i naše otađžbine”. Nepostojeće slovo – ĐŽ je našlo svoje mjesto na ovom oltaru kulta obožavatelja plamena.

Inače, takozvani vatropoklonici su osobe koje se klanjaju vatri, smatraju je svetinjom, možda i nekim svojim “božanstvom”. Da li slučajno ili namjerno, ali metalni vijenac kao postolje iz kojeg izvire ovaj plamen “partizanskog” spomenika neodoljivo podsjeća na drevni zoroasterski oltar. Za one koji ne znaju, Zoroastrizam je drevna perzijska religija, i danas postoji u Iranu te još nekim azijskim državama. Njihovi hramovi sadrže neku vrstu oltara sa gorućim plamenom na vrhu. Piramidalni spomenik u naselju Vraca, sa također aktivnom vatrom na vrhu, još više asocira na zoroastersku repliku.

Da li se iko javno zapitao zašto je ovaj spomenik baš u centru Sarajeva, i baš tu gdje u obliku džamijskog mihraba zatvara nekadašnji ulaz u austrougarski hotel Grand, bivšu Zemaljsku banku i današnji SDK? Na Vracama još ima i simbolike za tako nešto, zbog dešavanja u operacijama zauzimanja Sarajeva 1945. godine, ali na ovom mjestu nema. Pritom, na Vratniku kao prvom oslobođenom gradskom naselju na kraju Drugog svjetskog pokolja, 5. aprila je završne operacije obavljala 16. muslimanska NOB udarna brigada. Tamo je najlogičnije da bude glavni spomenik. Tamo i jeste spomenik, ali samo u vidu omanje i slabo zapažene ploče na starom zidu kojom se potvrđuje petoaprilsko oslobađanje, za razliku od “vječne vatre”, čiji lokalitet neki možda pokušavaju pravdati ulicom nazvanom po Josipu Brozu Titu, ako ništa radi simbolike. Spomenik sa lažnim podatkom o datumu oslobođenja i sa polupismeno sročenom rečenicom uz “vječnu vatru”, u Titovoj ulici je glomazan, upadljiv i prolaznicima nametljiv, za razliku male i udaljene vratničke ploče. Neka svako za sebe donese zaključak zašto je tako, ali tek nakon dubljeg i dužeg promišljanja, otvorenog uma i bez ideoloških predrasuda naslijeđenih iz bivše SFRJ.

U islamskoj eshatologiji, jedan od naziva za džehenem ili pakao jeste baš – vječna vatra, kao što je i u još nekim teološkim tradicijama. Proslavljanje vatre, ili čak njeno obožavanje, na ovaj ili onaj način dovede do nekog požara nakon određenog vremena. Sa intenzivnim prizivanjem vatre, bilo tek simbolično ili stvarno, događaju se ratni požari, revolucije i slično. Opsada Sarajeva, Mostara, Bihaća, Goražda, Srebrenice, Vukovara, Dubrovnika te bezbroj sprženih malih sela po Bosni, Hrvatskoj i Kosovu podsjeća da je bivša Jugoslavija nastala na krvi nedužnih i u vatri, te je i nestala na krvi nevinih i u vatri. Usput je nastala na nepravdi i nestala na dodatnoj nepravdi učinjenoj ordinarnom stanovništvu spomenutih lokaliteta. Simbolike ima i previše. Jedna od njih je i grb nekadašnje Jugoslavije, to jest buktinje u grbu. Prilično simptomatično, vatreni simboli na najvišim državnim oznakama. Vječna vatra je u suštini morbidan i obesmišljen spomenik čija je zloslutnost djelimično maskirana romantičarskim natpisom i čiji je šovinizam sakriven iza već toliko prežvakanog i banaliziranog pojma antifašizam. Kada se govori o nazivu u duhovnom smislu, i dan danas postoje u Sarajevu oni koji za posebne prilike prouče Fatihu ili neku dovu iznad “vječne vatre.” Među njima ima nekih istaknutih bošnjačkih političara. Naravno, kaže se kako se na ovom mjestu molitva prouči za duše onih kojima je spomenik posvećen a ne spomeniku samom, što je besmisleno pravdanje jer niko tu nije sahranjen pa se, ako je samo za duše izginulih, može proučiti i negdje drugo. Ne, ovdje se uči iznad spomenika čiji naziv asocira na džehenemski plamen. Koliko vjernika koji ovdje uče el Fatihu to zna, ostaje otvoreno za razmatranje. Sa druge strane, zanemareni spomenik djeci Sarajeva ubijenoj za vrijeme opsade, nije baziran na prirodnom elementu vatre nego vode. Kako znamo, voda gasi vatru, odnosi se na život, na preživljavanje, na čistoću i na preporod. Da li ovo nešto  govori o krizi morala kod današnjih Sarajlija, pored već postojeće duhovne krize, ostavićemo pitanje bez odgovora. U svakom slučaju, davanje tolikog medijskog publiciteta i patetične pažnje spomeniku “vječna vatra” u odnosu na spomenik ubijenoj sarajevskoj djeci uz prateću fontanu, ostaje sramota današnjeg medijskog Sarajeva i svih onih koji nekritički favoriziraju ili slijepo slušaju te iste medije.

Koliko je “sarajevčana” danas svjesno da su djeca kojima je posvećen spomenik sa fontanom u centru Sarajeva, ubijena ideologijom i oružjem onih kojima je kao posvećen spomenik “vječna vatra”, a naročito ideologijom onih koji su jednom davno naredili da se postavi spomenik “vječna vatra”, skupa sa lažnim podatkom na njemu? Koliko njih danas zna da je antifašizam već odavno isto što i fašizam, u političkom i praktičnom smislu ponajviše? Nije to samo zato što je JNA bila fašistička armada koja se krila iza termina antifašizam, a kojoj je ovaj spomenik uglavnom i posvećen. Nema razlike između polaganja cvijetnih vjenaca pred “vječnom vatrom” i polaganjem cvijeća pred skoro bilo kojim današnjim spomenikom u slavu nacizma, bio taj spomenik legalan, ilegalan ili onako.

Da ne bude zabune, nije ovo ništa protiv samog spomenika kao fizičke konstrukcije, ali jeste protiv svetkovanja istog, i protiv onoga što piše na njemu. To je na kraju krajeva samo običan obrađeni kamen. Nema ništa sveto u njemu samome. Uz njega je obrađeni komad metala na čijem vrhu treperi plamen. Vatra ne treba da gori osim u zimskom razdoblju jer se tada mogu uz nju grijati beskućnici, emigranti, prosjaci, radoznalci, bilo ko kome zatreba brzo grijanje dok je nasred ulice. To bi dakako bila korisna strana plamena koji ovdje traje. Inače, nema potrebe za njom na ovom mjestu. Korisnije i estetski atraktivnije bi možda bilo postaviti fontanu sa tekućom vodom umjesto plamena ili postaviti veliko stablo u saksiji. Ticano natpisa, ne bi trebalo da ostane onako tragikomično polupismeno sročen i polulažan sa podacima. Sa dopunom zapisa moglo bi se izbjeći jednoumlje. Treba ga obilježiti kao spomenik jedne propale ideje iz prošlosti, jedne od brojnih vizuelnih zaostavština iz bliske prošlosti, bez slavljenja ili forsiranja, jer to je inače ponižavajuće, i zatupljuje već zatupljen dio naroda, mlađe populacije naročito. Za to vrijeme ne zaboraviti djecu koja su svojim životima platila posljedice te vrste zatupljenosti, čiji zanemareni spomenik ima više značaja nego ovaj. Ali opet stižemo do svijesti, i pojedinačne i kolektivne. Tamo bi se trebalo nalaziti rješenje, ne u kamenju i ne u vatrama.

Preporučujemo:

SDP čestita Dan ustanka iz 1941. a zanemaruje Dan Armije RBiH