KNEŽEVIĆ! Divjak je izjavio da je za rat kriv hidžab, da je sve iz procesa ’83. trebalo strijeljati

Sin poznate bh. književnice i žrtve montiranog Sarajevskog procesa 1983. Melike Bosnawi, Amir Knežević, objavio je zanimljivo svjedočenje koje se odnosi na njegove susrete sa generalom Armije R BiH Jovanom Divjakom. Knežević je, najvjerovatnije ponukan posljednjim Divjakovim medijskim nastupom u kojem je događaj u Dobrovoljačkoj od 3. maja 1992. nazvao zločinom, iako to ni haški ni drugi sudovi nisu mogli dokazati. Također, Divjak je kritizirao i korištenje selama kao pozdrava u Armiji R BiH. Prenosimo sjećanja Kneževića koja je objavio na svom Facebook profilu:

1. Nekad krajem svibnja 1995. u Londonu u kojem sam kao politički azilant živio od 1991. organizacija po imenu ‘’Radnička pomoć za Bosnu’’ organizirala veliku demonstraciju, tražeči da se zaustavi ‘’silovanje Bosne’’ i da se ukine embargo na oružje koji je Amerika uvela protiv Armije BiH. Na demonstraciju je, po policijskom izvještaju, došlo oko 200.000 ljudi. Prošlo se kroz Oxford Street i cijeli centralni London, do krajnjeg odredišta, Trafalgar Squara na kojem je onda i veliki gospodin Michael Foot održao govor. Nakon što se svijet razišao, ostala je jedna grupa ljudi kojima nekako nije bilo dovoljno sve to pa se odlučilo da se u ulici Whitehall napravi picket. Picket je kao demonstracija, ali statična, na jednom mjestu. I tako je na pločniku preko puta 10 Downing St. napravljen mali kamp koji će potrajati sve do kraja ljeta. Bilo je tu svega i svačega, zaslužuje taj kamp posebnu priču, uglavnom ja sam skoro stalno bio tu, i po danu i po noći. Glavna poenta nam je bila podizanje svijesti o agresiji na BiH te prikupljanje potpisa za peticiju da se ukine embargo na oružje Armiji BiH i da se Bosni omogući osnovno ljudsko pravo na samoodbranu. Jednoga jutra u srpnju, nekoliko dana nakon pada Srebrenice, ranom zorom mene bude kapi kiše. Otvaram oči i prvo što ugledam, stoji iznad mene i namršteno razgleda taj naš kamp niko drugi doli general Armije BiH Jovan Divjak. Ja kako skontah da je to on, skočih na noge, ‘’O generale, kakvo zadovoljstvo i čast vidjeti vas ovdje!’’. Gleda on mene, i dalje namršten, pita ko sam odakle sam, ja mu kažem, a on me napade. Da ko smo mi, da otkud nama pravo da skupljamo te potpise i tražimo to što tražimo, ko nas plaća… te ljutio okrenu glavu i ode gunđajući.

2. Vratio se ja u Sarajevo u rujnu 1997. U međuvremenu saznao da je moj ćaća Ivo dobar prijatelj sa Divjakom. I tako ja jednog dana šetam po gradu i vidim Jovana, pozdravlja se s nekim. Taj neko ode i ja mu priđem. Kažem mu da sam Ivin sin, a on me snažno zagrli i držeći me pita ‘kako ti je mama, jel još u Pragu?’. Ja mu kažem da ja nisam Gocin nego od Melike, Ivine prve supruge. Na to je general podigao ruke i odgurnuo me s takvim gađenjem i mrskim pogledom u očima da sam se ja hem šokirao hem osjetio baš ko neko g**no. Kasnije to ispričam majci a ona odmahne rukom i ispriča mi kako je jednom razgovarala s njim i u tom razgovoru on joj rekao da je njen ‘’islamistički’’ hidžab kriv za rat i da je 1983. sve njih trebalo osuditi na kaznu strijeljanjem.

3. U veljači 2017. saznam da mi mati ima rak i da će živjeti još samo par mjeseci. Mati, borac kakav je bila, potrajala je do 18. kolovoza, a tri – četiri sedmice ranije bio neki program u BKC-u i ja taman krenuo doma obići majku kad iz sale krenuše izlaziti učesnici, publika i Divjak Jovan. Ja tužan pretužan, gledam kako da se probijem kroz onu gužvu a Divjak me u prolazu uhvati za rame, gura mi foto-aparat u ruku da ga slikam sa omladinom. Ja mu se tiho izvinem, kažem da žurim doma obići smrtno bolesnu majku i neka ga neko od omladinaca uslika, a on kroz zube promrmlja ‘Pa dobro, pa bolesna, mogao si me vala jednom uslikati’.