IMAMOVIĆ! U Bosni se voljelo bez obzira na staleške razlike, imali smo i građanski brak

Bosanskohercegovački historičar i arheolog prof. dr. Enver Imamović objavio je tekst o porodičnom i ljubavnom životu bosanske dinastije Kotromanić. Kroz tekst Imamović otkriva/podsjeća (na) nekoliko zanimljivih činjenica o ovoj dinastiji i običajima u srednjovjekovnoj Bosni. Jedan od njih je da su se brakovi sklapali bez obzira na staleške razlike. Profesor piše i o građanskom braku, specifičnosti Bosne u odnosu na tadašnju Evropu. Imamović piše:

U svim vremenima i svim sredinama ljubav i porodični život bio je bitan faktor ljudi. Ta strana života je posebno u žiži interesa kada je riječ o znamenitim historijskim ličnostima, a posebno ako se radi o vladarskim dinastijama. To se odnosi i na bosansku dinastiju Kotromanića čiji su se kraljevi, prinčevi i princeze ženili i udavali diljem Evrope. Na taj način Kotromanići su bili u srodstvu s mnogim evropskim dinastijama. Zahvaljujući izvornoj građi i narodnom predanju dosta se zna o njihovim prvim ljubavima, svadbama, braku, intrigama, bračnim svađama itd.

Na svim dvorovima bilo je uobičajeno da se brakovi sklapaju iz državnih interesa, da se učvrste međudržavne veze, izbjegne rat, ojačaju ekonomski interesi i sl. Simpatije i ljubav mladih bili su u drugom planu.
I u srednjovjekovnoj Bosni slijedilo se to načelo, ali ne u onoj mjeri kako je to bilo u drugim evropskim zemljama. S obzirom na njen brdsko-planinski karakter, slabu prohodnost i udaljenost od kulturnih evropskih središta, u njoj se život odvijao na svojstven, starinski način, na što je utjecala i njena (bogumilska) vjera koja se po svemu razlikovala od katoličake i pravoslavne. Njena posebnost se ogledala i u tome što je po pitanju braka, i uopće odnosa između muškarca i žene, bila krajnje tolerantna. Za razliku od drugih evropskih zemalja u njoj nije bilo čak ni krutih staleških ograda pa nije bio rijedak slučaj da vlastelin ili čak princ, odnosno kralj, oženi običnu pučanku, odnosno seljančicu.

Za prve bosanske vladare nema podataka o tome ko su im bile žene, mada imamo imena njihove djece, pa i unučadi. Žena Kulina bana (12. st.) bila je domaća plemkinja, zvala se Vojslava. Ban Kotroman (13. st.) bio je oženjen srpskom princezom Elizabetom. Ban Stjepan II (14. st.) oženio je ortenburšku princezu iz Austrija. Kada je kralj Tvrtko I stasao za ženidbu evropski dvorovi su se naprosto utrkivali da mu ponude svoje princeze. Na koncu se odlučio za princezu iz carske kuće Šišmana iz današnje Bugarske. Zvala se Doroteja. Žena kralja Dabiše je bila domaća plemkinja iz Huma, današnje Hercegovine. Zvala se Jelena, a narod ju je prozvao „Gruba“. Taj nadimak je nesumnjivo dobila s razlogom. Da je bila kočeperna vidi se po tome da je nakon muževe smrti uspjela naslijediti ga na prijestolju, ali su je velikaši brzo zbacili. I žena kralja Ostoje je također bila domaćeg roda. Zvala se Vitača. Ko je bila žena njegovog sina kralja Stjepana Ostojića ostaje nepoznato. Žena predzadnjeg kralja Tomaša bila je domaća djevojka Vojaća, a njegovog sina Stjepana Tomaševića, bila je srpska princeza Mara.
Kako se u Bosni slijedila bogumilska vjera koja se u svemu razlikovala od katoličke i pravoslavne, u njoj se i institucija braka uveliko razlikovala od onog kakav je bio u ostaloj Evropi. Dok je kod njih bio na snazi tzv. crkveni brak koji je bio neraskidiv, u Bosni je bio civilni, a to znači sklapao se bez ikakvog vjerskog ceremonijala i mogao se bez ikakvog problema razvrći. U jednom dokumentu inkvizicije koja je isljeđivala herezu u Bosni ostao je zapis o tome kako se sklapao brak u Bosni:

Budi moja!
Bit ću tvoja!
Budi mi dobra!
Bit ću ti doba!

Uz tebe i u dobru i zlu!
Uz tebe i u dobru i zlu!
Moja si žena!
Tvoja sam žena!

Time je brak bio sklopljen, priznat pred Bogom i ljudima, koji, međutim, kao takav, nije priznavala katolička crkva što je bio dodatni, važan razlog za progon bogumila i njihove vjere.

Za brak sklopljen na ovaj, „bosanski način“ (u stranim dokumentima: „Matrimonium ad modum bosnensis“ nije bilo nikakve prepreke za razvod, slijedeći načelo da je bolje razvesti se ukoliko se supružnici ne podnose, svađaju se, zlostavljaju, tuku i sl, pri čemu najviše ispaštaju djeca. Slijedilo se načelo: bolje da svak ide na svoju stranu.

U Bosni su svi, pa i vladari, sklapali brak po običaju svoje vjere. Neki od njih su se ženili i razvodili nekoliko puta. Ban Stjepen II ženio se tri puta. Prva ljubav kralja Tvrtka I bila je domaća djevojka, a druga bugarska princeza. I kralj Ostoja se ženio tri puta, zvale su se: Vitača, Kujava i Jelena. Kralj Tvrtko II je stigao oženiti se samo jednom. Bila je to nećakinja madžarskog kralja Sigismunda. Isti slučaj je bio s posljednjim kraljem Stjepanom Tomaševićem, jer su malo nakon što je preuzeo prijestolje i oženio se, Bosnu napali Turci i smaknuli ga.

Zanimljiva je, i krajnje tužna, priča koja se veže za predzadnjeg kralja Tomaša. Predanje kaže da je jedne prilike loveći po brdima oko Bobovca naišao na jednom proplanku na stado ovaca koje je čuvala mlada čobanica. Bila je tako lijepa da se zaljubio na prvi pogled, toliko da ju je oženio, bez obzira što je on bio princ, a ona čobanica, seljančica. Zvala se Vojaća. Tako je obićna pučanka postala bosanska kraljica. Živjeli su sretno i izrodili dvoje djece.

Sreća, međutim, nije dugo trajala. Pritisak katoličke Evrope na Bosnu bio je toliki zbog njene vjere da su mu zaprijetili: ukoliko ne istrijebi domaću vjeru, ne pređe na katoličku vjeru i ne pusti ženu bogumilku, navalit će na Bosnu i ognjem i mačem će ju svu uništiti. Da bi spasio zemlju morao je učiniti što se od njega tražilo. Vojaća se vratila na selo (s djecom), a Tomaš se ponovo oženio. Bila je to Katarina, kćerka hercega Stjepana Kosače, gospodara Huma, današnje Hercegovine.

Ovi događaji su imali veliki odjek u Bosni. Narod je osudio postupak kralja, tim više što je dozvolio križarima i inkviziciji da isljeđuju i proganjaju narod tjerajući ga da se odrekne domaće vjere. Nakon njegove smrti naslijedio ga je sin Sjepan, nazvan po njemu Tomašević. Kraljica Katarina se po smrti muža povukla sa Bobovca u Kozograd iznad Fojnice jer joj kralj Tomašević nije bio naklonjen zato što je na dvoru zauzela mjesto njegove majke.

Romantična ljubav princa i čobanice i događaji koji su potom uslijedili bili su takvog zanimljivog sadržaja da je to krajem 19. st. inspiriralo jednu ženu, porijeklom Čehinju, da o tome napiše roman pod nazivom „Vojača“, štampan u Sarajevu 1899. g. Riječ je o sestri znamenitog bosanskog arheologa Ćire Truhelke koji je čitav život posvetio proučavanju srednjovjekovne bosanske prošlosti i koji ju je snabdijevao historijskim podacima o tim događajima za njen roman, napisao je prof. dr. Imamović.