Detalji svireposti romanijskih velikosrba koji su ubili Bošnjake na Sokocu

PIŠE: AVDO HUSEINOVIĆ

 

Više puta sam u proteklih 12. godina pisao i govorio o velikom nekažnjenom zločinu nad Bošnjacima sela Novoseoci kod Sokoca. O ovom zločinu pričalo se u nekoliko procesa pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, ali tek danas 16.septembra 2020. skoro 28. godina nakon masakra, uhapšeno je sedam osumnjičenih među kojima je dio naredbodavaca i izvršilaca. Akcija realizirana po nalogu Posebnog odjela Tužilaštva BiH za ratne zločine, odnosi se na osumnjičene.

1. Tupajić Milan, rođen 1954. godine, Knežina, Sokolac, nekadašnji predsjednik Kriznog štaba Sokoac.

2. Obradović Radomir, zv.”Dragan”, rođen 1950. Krševi, Sokolac, nekadašnji komandir SJB Sokoac. 3. Krstić Radislav, rođen 1948. godine, Nedjeljišta, Vlasenica, nekadašnji komandant 2. romanijske motorizovane brigade Vojske RS (nalazi se na izdržavanju kazne u Poljskoj). 4. K.N., rođen 1954. godine, pripadnik čete Vojne policije 2.romanijske motorizovane brigade Vojske RS, boravi u Kanadi, bit će zatraženo izručenje. 5. Gašević Miladin, zv.”Ćirko”, rođen 1961. godine, Vidrići, Sokolac, zamjenik komandira Izviđačke čete 2. romanijske motorizovane brigade Vojske RS. 6. Kezunović Momir, rođen 1957. godine, Vidrići, Sokolac, pripadnik Izviđačke čete 2. romanijske motorizovane brigade Vojske RS. 7. Kezunović Branislav, zv. “Miki”, rođen 1959. godine, Vidrići, Sokolac, pripadnik Izviđačke čete 2.romanijske motorizovane brigade Vojske RS. 8. Gašević Željko, rođen 1968., Sokolac, pripadnik Izviđačke čete 2. romanijske motorizovane brigade Vojske RS. 9. Šuka Jadranko, rođen 1957. godine, Sokolac, pripadnik Izviđačke čete 2. romanijske motorizovane brigade Vojske RS.

Na suđenju generalu Ratku Mladiću u Haagu, svjedokinja Tužilaštva Munira Selmanović izjavila je da su joj srpske snage u jesen 1992. ubile muža i sina, zajedno sa više od 40 mještana sela Novoseoci. Selmanovićeva je opisala kako su srpske snage 22. septembra 1992. napale Novoseoce, a zatim svim Bošnjacima naložile da se okupe u krugu preduzeća “Metalika”, istovremeno pljačkajući njihove kuće. Muškarci, među kojima su bili muž i 18-godišnji sin Selmanovićeve, potom su bili odvojeni od žena, djece i staraca, koji su autobusima bili upućeni ka Sarajevu.

Razdvajanje je, kako je navela, naredio srpski komandant Momčilo Pajić, a jedna žena bila je ubijena na putu do autobusa zato što se brže kretala. Po riječima Selmanovićeve, Pajić je radno sposobne muškarce zadržao u selu pod izgovorom da će biti upućeni na rad. Niko ih, međutim, više nije vidio žive. Tužioci su u sudnici prikazali spisak od 45 mještana Novoseoca koje je 22. septembra 1992. svjedokinja vidjela u krugu “Metalike”.“Svi su bili živi kad su nas potrpali u autobuse. Nikad ih više nisam vidjela. Nikad”, kazala je Selmanovićeva. Na suđenju u Hagu Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske, Milan Tupajić, bivši šef Kriznog štaba i predsjednik opštine Sokolac, prvi na spisku danas uhapšenih, govorio je o masovnoj egzekuciji Bošnjaka iz Novoseoca. Tupajić kaže kako je znao da ni njega “određena istraga neće mimoići”. I tačno, istraga je utvrdila da je bio na čelu ovog velikog zločina.

Prema Tupajiću, bošnjačka su sela napadali pripadnici 2. romanijske brigade Vojske RS, kojom je u to vrijeme komandovao Radislav Krstić (osuđen za genocid u Srebrenici i obuhvaćen optužnicom Tužilaštva BiH za Novoseoce). Tupajić je potom govorio o masovnoj egzekucije Bošnjaka u tom području “o kojoj se dosad u RS-u nije govorilo.” Za zločin u Novoseocima (22. septembra 1992.) saznao sam navečer toga dana, od vojnika Druge romanijske brigade koji su vidjeli leševe” koji su, kako navodi Tupajić, bili kod jednog smetljišta, par kilometara od Novoseoca. Svjedok odbrane Momčila Krajišnika pred Tribunalom u Hagu, 07.aprila 2006.godine, bio je i Milovan Cicko Bjelica, ratni predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) Sokolac. Bjelica je tvrdio da je on, za zločin u Novoseocima saznao tek nekoliko godina kasnije, na sahrani jednog vojnika koji je učestvovao u ovom zločinu.

Otac tog vojnika, tvrdio je Bjelica, na sahrani mu je rekao da je “za sve kriv Krstić” koji je naredio zločin, a da je njegov sin izvršio samoubistvo jer ga je događaj od 22. septembra 1992. proganjao. Tokom unakrsnog ispitivanja, Bjelica je rekao da je mislio na tadašnjeg komandanta 2. romanijske motorizovane brigade Vojske RS Radislava Krstića, kasnije komandanta Drinskog korpusa Vojske RS. Direktno optuživši generala Krstića, Bjelica je nastojao da ukaže da Krizni štab tzv.srpske opštine Sokoac, čiji je i on bio član, nije imao veze sa Vojskom RS, niti je imao saznanja o tom zločinu.

U pravosnažnoj haškoj presudi Momčilu Krajišniku navodi se: „Istog dana, general Krstić je izvijestio Glavni štab Vojske Republike Srpske da je u toku dana vršeno čišćenje sela Novoseoci”. No, istinu o Novoseocima, kao i brojnim zločinima na okupiranom sarajevskom naselju Grbavica, prvi je još 1997. otkrio Božo Debelenogić, srpski ratni komandant sa Grbavice 2. Debelonogić u svojim izvještajima spominje da je hijerarhijski naredba za zločin u Novoseocima tekla na sljedeći način. “Naređenja su usmeno prenošena. Cicko Bjelica pukovniku Krstiću, Krstić kapetanu Markoviću, Marković Pajiću, Pajić Ćirku, a Ćirko svojoj grupi“.

Jasno se vidi da je naredba sokolačkih civilnih vlasti izvedena u koordinaciji vojske i policije, a da su direktni izvršioci egzekucije bili pripadnici Izviđačke čete 2.romanijske motorizovane brigade Vojske RS koje je predvodio Miladin Gašević Ćirko.

Božo Debelenogić otkriva i neke detalje zločina. Između ostalog navodi: „Iz grupe izađe visok muškarac oštrog preplanulog lica, vodeći za ruku mršavpg dječaka i stade pred Ćirka. Ćirko, radili smo tolike godine zajedno, ne tražim da me poštediš, ni mene ni sinove mi, ali te molim da pustiš ovog malog da ide sa majkom. Sam znaš da je od rođenja poboljevao, i onako neće ostati. Pusti ga, molim te ko brata, nek’ umre ko insan. Evo, poklanjam ti svog novog „jugu“. Evo ti i saobraćajna i ključevi. Pogleda Ćirko ključeve na širokom teškom dlanu, okrenu se oko sebe, zgrabi ključeve, a malog posla za kolonom žena. Mali je gledao u oca. Vidio je samo njegove velike oči. Poslije kraće vožnje Glasinačkim poljem, skrenuše sa glavnog puta, uputivši se prema gradskom smetljištu. Ćirkova grupa pobode crne nogare mitraljeza u zemlju. Dok su se muškarci iz Novoselaca grlili i ljubili, osuše rafali. Na zemlji su ležali zagrljeni bosi muškarci. Četiri godine kasnije, 1996. godine zaustaviše se IFOR-ovi transporteri pred kućom Miladina Gaševića Ćirka. Iz transportera izađoše vojni policajci sa američkim oznakama. Ćirko je baš sapirao šampon sa otetog „juge“. Iz posljednjeg transportera izađe visok i lijep mladić. Pogleda u „jugu“, stisnu šake, priđe Ćirku i stade ispred njega. Gledao ga je pravo u oči. Ćirko osjeti kako mu se hladna jeza spušta niz kičmu. -Došao sam po očevog „jugu“ – reče mladić! Dok je kolona transportera u čijoj sredini je bio „jugo“ odlazila uz veliku buku, dizala prašinu po seoskom putu, Ćirko je blijed gledao za njima i obamro od straha, stežući spužvu u jednoj ruci, dok je iz druge iz crnog šlaufa jednako oticala voda.“

Amor Mašović, član kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, došao je do saznanja da je zločin u Novoseocima izvršen kao odmazda za pogibiju jednog srpskog vojnika.-U borbama sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine na Kruševu kod Olova, poginuo je Darko, sin pukovnika srpske vojske Alekse Krsmanovića. Tada pukovnik Krsmanović odlučuje da se osveti. Bošnjaci podromanijskog sela Novoseoci živjeli su do tada relativno mirno, iako su bili u potpunom srpskom okruženju. Pukovnik Krsmanović naređuje da se kao odmazda za pogibiju njegovog sina, pobije svo muško stanovništvo u Novoseocima. Tijela, njih 43, našli smo u jesen 2000.godine na smetljištu Ivan Polje. To je jedan ogroman prostor veličine pet-šest fudbalskih stadiona. Najmlađa žrtva bio je Damir Očuz, koji je imao 14. godina. Ubijen je zajedno sa ocem Muneverom. Na tom smetljištu žrtve su bile prekrivene raznoraznim smećem, a na to mjesto su doneseni i ostaci porušene džamije u Novoseocima – pričao mi je Mašović.