Da li bi se digli protesti da je Šerif uz harmoniku održao koncert u Narodnom, kao što je Vrećo ‘sevdisao’ uz trubače?
Božo Vrećo održao je koncert u sarajevskom Narodnom pozorištu 30. novembra 2019. Mediji su se nekritički odnosili prema ovom događaju. Da li su pohvale za ples, odjeću, pjevanje utemeljene?
Tako je Vrećo umjesto plesa, pokretima prenosio vrtloge nemira koji najviše liče na pokušaj bijega iz sopstvene tjelesnosti. Trzaji, bez dugotrajnije linije skladne kretnje, mješavina valcera, tanga, trbušnog plesa i death metal mlaćenja kosom, nisu ples već unutarnji kolaps uprizoren na sceni.
U njegovim brojnim tetovažama, bradi i haljini, detektovana je ekstravagantnost, a to je ništa drugo do modifikovani kič. Harfovi (pretpostavljamo dijelovi Kur’anskih ajeta) i križevi su nespojivi i karikaturalni su pokušaj zbližavanja simbola, a onda i suština različitih teoloških koncepcija.
Kako poslije koncerta, tako i inače, za opis njegovog glasa korištene su najtananije pohvale. Glas koji je više izdah pokajnika nego sevdah, možda i najbolje dokazuje da Vrećo ne nudi nikakvu ljepotu i magičnost, već samo na publiku prenosi svoju višeslojnu djevojačku izgubljenost i tugu. Sve što je Božo ponudio samo je prekomponovani vrisak, nikakva pjesma i sevdah. Nije li slika Edvarda Muncha najbolji opis Vrećinog opusa?
A onda sve to u hramu kulture. Tamo gdje se trebaju vidjeti i osjetiti duhovno-umjetnička uzdizanja. U cjelokupnom Vrećinom nastupu, od pokreta na bini, do odjeće i pjevanja, može se prepoznati nemir ljudske duše, krivnja, ogorčenost za šta duša kratkotrajne smiraje nalazi u aplauzima. Bez ozbira što su često odzvanjali dvoranom, ipak su oni samo mali komad unutar svakodnevnog Božinog bivstvovanja. Većina prikazanog je bila lišena prirodnosti, a to je vrelo iz kojeg se crpi ljepota. Bez tog ultimativnog kalupa i modela ne možemo govoriti o lijepom kao ovosvjetskom i transcendentualnom pojmu. To precizno objašnjava univerzitetski profesor Miroslav Huzjak iz Zagreba kada kaže da ljepota ne pripada neugodnim osjećanjima i da je ljepota osnovna vrijednost umjetničkog djela. “Radi li se onda o osjećaju dosade? O osjećaju zavisti, posramljenosti, krivnje, ljubomore, požude, iritiranosti, ogorčenosti, straha, razočaranja, mučnine, brige, tuge? S obzirom da su to sve redom neugodni osjećaji, nijedan od njih ne odgovara navedenoj definiciji lijepog, a time niti umjetnosti”, objašnjava Huzjak. Umjetnost može prikazivati i ukazivati na ove negativnosti, ali ih ne smije afirmirati i tražiti aplauze za njih. To opet znači da prisutni na koncertu imaju pravo da uživaju u nečijoj brizi i nemirima koje ispoljava na sceni, ali to se teško može zvati kulturno-umjetničkim događajem.
Zanimljiv je i odnosu društva prema ovom događaju.
Vreću je na koncertu cijelo vrijeme pratio trubač, pravi šabački. Samim tim je Vrećo sebe eliminisao kao interpretatora sevdaha. Sevdalinka ne poznaje ovaj instrument jer je to bosanska narodna pjesma. Guča je daleko od Bosne. Ni u ovoj zvučnoj vulgarnosti, nepoštivanju bosanske muzičke tradicije i redizajniranju njene višestoljetne konstrukcije, kritičari ne vide opasnost po samu sevdalinku, niti Vrećinu izgubljenost u umjetničkim vodama.
A onda zamislimo da je doajen narodne pjesme Šerif Konjević najavio, a kamo li održao koncert u Narodnom pozorištu. Onako stasit, pun ljubavi i meraka, smiren, nasmijan i namirisan, raspona glasa kao kod operskih prvaka, da li bi zasmetao? Šerif i harmonika u pozorištu, to svetogrđe bi bilo kritikovano u kubicima kolumni, Facebook i Twitter statusa. Dino Mustafić bi pozvao međunarodnu zajednicu da interveniše. Oglasio bi se i britanski ambasador Matthew Field, slikao bi se sa čepovima u ušima. Vjerujemo da bi samodovoljna građanština, što proklinje sebe zbog korijena koji sežu u bošnjački, bosanski i islamski identitet, organizirala proteste pred sarajevskom Vijećnicom. Ne bi mu mogli oprostiti harmoniku u Narodnom, onako kako mogu uživati u Božinoj gučizaciji sevdalinke.
DEBLOKADA.COM
