BEZ DOSTOJANSTVA I KRITERIJA! Bizarna sinteza na štetu SDP-a i jednog Ernesta
Ernest je sin legendarnog komandanta IBOG-a Zaima Imamovića koji je život dao za multietničnu i jedinstvenu BiH. Bojan je sin Nenada Kostića, vojnika Vojske RS koja je činila zločine, protjerivala, ubijala, počinila genocid a život je dao za fašističku i genocidnu RS.
To što su Ernest i Bojan u SDP-u, prvi u Goraždu, drugi u Banjaluci, zaslužuje kratku analizu dvojice mladića, SDP-a, ali i dijela javnosti koja u njihovom istopartijskom djelovanju pronalazi zraku svijetlije budućnosti u BiH.
– Nikada nisam dijelio po nacionalnosti, boji, rasi, kojem Bogu se moli. Uvijek sam gledao da li je čovjek dobar ili loš. Ponosan sam na svoga oca. Mene i Ernesta veže ista sudbina, rekao je Bojan na početku gostovanja na Face TV kod Senada Hadžifejzovića.
Ako Bojan ne gleda ljude drugačije nego po njihovim djelima, onda bi se trebao odreći oca jer se, kao i svi pripadnici VRS, borio samo za jedan narod, za državu u kojoj ne bi bilo mjesta za druge narode. Umjesto odricanja, Bojan tvrdi da se ponosi ocem. Kontradiktornost.
Nadalje, Bojana i Ernesta ne veže ista sudbina. Bojan živi u gradu kojeg niko nije napadao, odakle su se protjerivali nesrbi, a Ernest u gradu kojem je dlaka nedostajala da postane Srebrenica. Bojanov otac je napadao, Ernestov branio. Bojan je tokom rata imao šta jesti, Ernest je jedva preživio glad i granate. To je ista sudbina?
Ovo ponižavanje koje je sebi dozvolio Ernest Imamović nema opravdanja. Da li je osramotio svoj oca? O tome govori status koji kruži Facebookom. U njemu se neimenovani saborac Zaima Imamovića prisjeća njegove naredbe za probijanje četničke linije na treskavičkom platou.
– A ja bih ti rekao jednu stvar o tvom babi Zaimu. On bi pružio ruku četniku kao kurtoazni gest i odraz vojničke kulture. Ali samo onda kada bi taj četnik potpisao bezuslovnu predaju. Ti si dragi moj Erneste, osramotio svoga babu za sva vremena. Zato što si pružio ruku onom čiji otac bijaše komandant pobunjenika protiv države i počinilaca genocida, napisao je suborac legendarnog komandanta sa Drine.
Ovakvi profili u strukturi SDP-a kao što je Bojan, govore da je to neprincipijelna grupa koja ne poštuje ni osnovne svetinje i ideale naroda od kojeg uzima glasove. Ovom politikom SDP sebe diskredituje i skida etiketu probosanske stranke. Kako SDP može biti probosanki a u članstvu imati one koji su ponosni na djela VRS? Taj prebitni kriterij je preskočen. Linija je to koja se nije smjela preći, ona dijeli žrtve od agresora, sa jedne strane su odbrana nezavisne i jedinstvene BiH, a s druge jednoetnička RS i genocid. Učlanjenje mora imati kriterij, barem da je to odricanje od RS-a, VRS, Mladića i Karadžića. Politika SDP-a je bez imalo dostojanstva i poštivanja historije BiH, sudbine njenog naroda, boli i trauma svojih glasača.
Javnost i mediji koji u ovoj bizarnoj sintezi vide suživot, trebaju znati da je to lažna slika. Zajedništvo, drugarstvo, kafa i fudbal na koje se poziva Bojan, imaju efekat dimne zavjese. Umjesto priče o ovome, Bojan nije rekao, a nije ga ni voditelj pitao, ključne stvari. Da li se odriče djela svog oca? Da li je RS nastala na genocidu, istrebljenju i ubistvima? Da li je Alija Izetbegović njegov predsjednik? Da li treba ukinuti naziv entiteta iz kojeg dolazi? Nisu se čula ova pitanja jer se znaju odgovori. U velikosrpskom političkom krugu nema mjesta za Republiku BiH, Armiju RBiH, džamiju i zastavu sa ljiljanima. Zato u SDP-u ima mjesta onima koji se hvale ocem koji je „život ugradio u Republiku srpsku“.
DEBLOKADA.COM
