29. godišnjica početka raspuštanja logora Manjača

Na lokaciji logora Manjača kod Banjaluke, danas je obilježena 29. godišnjica početka raspuštanja logora Manjača, javlja Anadolu Agency (AA).

Obilježavanje su organizovali Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, Regionalni savez logoraša regije Banjaluka, Savez udruženja logoraša Unsko-Sanskog kantona “Dr. Irfan Ljubijankić”, Udruženje logoraša općine Sanski Most i Udruženje logoraša “Omer Filipović” Ključ.

Logor Manjača, koji se nalazio u krugu vojnog poligona iznad Banjaluke, jedan je od prvih formiranih od ukupno 657 logora i mjesta zatočenja na tlu BiH u periodu 1991-1996., a prve logoraše, zarobljene hrvatske građane sa područja zahvaćenih ratom u Republici Hrvatskoj, primio je 1991. godine.

Tokom obilježavanja godišnjice upriličeno je obraćanje predstavnika udruženja logoraša i nekadašnjih logoraša, koji su i položili cvijeće.

Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša u BiH izjavio je da je njegovanje kulture i tradicije sjećanja vrlo bitno, kao i polaganje cvijeća, ali da isto tako treba iz godine u godinu napraviti novi korak, korak dalje.

“To je nastavak naše borbe za širenje istine i za sticanje prava logoraša. Dvije stvari su bitne, da nastavimo trud i borbu za istinu jer je istina jedina može donijeti dobro svim narodima na ovim područjima. Iako je istina nekad gorka pilula, kao i kod zdravlja, nekad je potrebno da progutate gorku pilulu da biste ozdravili”, naveo je Omerović.

Naglasio je da je druga važna stvar sankcionisanje svih koji su okrvavili na ovom i sličnim mjestima.

Skrenuta je pažnja pažnju nadležnima ali i široj javnosti u BiH na neriješen status i brojne probleme logoraša/žrtava ratne torture u BiH. Iz Saveza logoraša u BiH apeluju na nosioce funkcija izvršne i zakonodavne vlasti da prihvate inicijativu koju su im prethodno dostavili i učine maksimalne napore s ciljem zakonskog reguliranja statusa logoraša/žrtava ratne torture, kao jedne od kategorija čija su osnovna ljudska prava, u periodu 1992-1995. godine, kršena na najbrutalnije načine.

Omerović navodi da postojeće rješenje, kroz Zakon o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rada i porodica sa djecom Federacije BiH, zadovoljava samo u obimu od pet do deset posto.

“Da li išta u životu možemo smatrati da je riješeno ako je riješeno pet do deset posto? Nije riješeno kvalitetno i stoga Savez logoraša BiH će istrajati u svojoj borbi za sticanje lex specialis, zakona o pravima žrtava torture na području FBiH i nadamo se da ćemo sa svih strana imati zajedničku koncepciju pa makar ona bila i krovna, odnosno da bude donešen zakon o pravima žrtava torture na niovu BiH”, stava je Omerović.

Mirsad Duratović, predsjednik banjalučkog Regionalnog saveza logoraša ispričao je da je nakon što je korišten kao živi štit u svom rodnom Bišćani kod Prijedora odveden u logor Omarska, a nakon toga i u logor Manjača odakle je prebačen u logor Trnopolje.

“U to vrijeme sam imao 17 godina, ne znam, danas ovdje osim ovih objekata koji stoje iza nas i malo ove bodljikave žice ništa ne podsjeća na to da je u tom periodu, i prije nego što ćemo biti dovedeni mi iz Prijedora boravili logoraši i da je bilo, od proljeća do zime 92. godine jedno od najmonstruoznijih mjesta na ovoj našoj planeti”, navodi Duratović.

Rekao je da kao maloljetnik nije bio pošteđen niti je ima privilegijem već je prošao kao i odrasli logoraši.

“Od ispitivanja, maltretiranja, psihofizičkog zlostavljanja, premlaćivanja, izgladnjavanja i držanja u nehigijenskim uslovima, pili smo vodu iz ovog ovdje jezera”, ističe Duratović.

Naglašava da su očekivali da će bar ove godine biti postavljena spomen ploča koju donose na svakom obilježavanju godišnjice. Rekao je da Gradska uprava Banjaluke nije ni odgovorila na njihove zahtjeve, desetak urgencija u posljednjih nekoliko mjeseci. Dodao je da u isto vrijeme gradske vlasti ulažu u jezero iz kojeg su logoraši bili prisiljeni da piju vodu, i prave rekreativni centar.

“Ne znam da li Banjalučani znaju kada prolaze ovdje pored kapija ovog logora, gdje se voze, pored čega prolaze, šta je ovo bilo 1992. godine”, cijeni Duratović.

Smatra da se pokušava sakriti istina.

“Istina se ne može sakriti i neće se sakriti dok god mi koji smo prošli ova mjesta, ali i naravno i svi naši potomci poštovaoci svega što se ovdje desilo. Uspomene sjećanja na počinioce, prije svega na žrtve ovoga logora neće nikada izblijediti bez obzira koliko se i Grad Banjaluka i sve vlasti koje dolaze i prolaze trudile da onemogućavanjem obilježavanja ovih mjesta tu istinu sakriju”, naglasio je Duratović.

On je u skladu sa Zakonom o zaštiti žrtava torture uspio dobiti status logoraša, nakon podnošenja zahtjeva. Naglasio je da je logorašima najbitnija satisfakcija priznanje zločina. Iako postoje određeni benefiti logorašima benefiti materijalne prirode nisu bitni.

Iz Saveza logoraša u BiH naveli su da je nakon otpočinjanja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ovaj logor osposobljen za prijem logoraša bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz općina Sanski Most, Ključ, Prijedor, Kotor-Varoš, Mrkonjić-Grad, Šipovo, Banjaluka, Doboj itd.

Logoraši su u ovom logoru držani u nehumanim uvjetima, u štalama koje su prethodno služil za smještaj životinja. Svakodnevno su premlaćivani i zlostavljani, fizički i psihički, davane su im količine vode i hrane jedva dostatne za biološki opstanak, tjerani su na prisilni rad. Više desetina logoraša je u ovom logoru brutalno ubijeno, a u krugu poligona pronađene su i masovne grobnice u kojima su tijela ubijenih skrivana od očiju javnosti. Kroz logor Manjača je prošlo oko 5.000 logoraša, civila, Bošnjaka i Hrvata.

Dana 14. novembra 1992. godine puštena je veća grupa starijih i maloljetnih logoraša iz logora Manjača. Mjesec dana kasnije logor je rasformiran – logoraši su razmijenjeni, a preostala grupa logoraša je prebačena u logor Batković kod Bijeljine. Međutim, ubrzo nakon toga, logor Manjača je ponovo formiran i nakon toga je bio u funkciji sve do 1996. godine.

Pred MKSJ u Hagu, Sudom BiH, Županijskim sudovima u Splitu i Zagrebu, te Okružnim sudom u Banjoj Luci, za ratne zločine u logoru Manjača osuđeni su: Milomir Stakić na 40 godina zatvora, Radoslav Brđanin na 30 godina, Nikola Kovačević na 12 godina, Mirko Graorac na 15 godina, Dane Lukajić na 6 godina, Željko Bulatović na 11godina, Siniša Teodorović na 8 godina i Zoran Gajić na 6 godina zatvora.

 

0