Revidirana strategija mora doprinijeti konačnom rješavanju haških predmeta

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je u septembru prošle godine Revidiranu državnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina, ali već se događa da rokovi njome utvrđeni nisu ispoštovani jer još uvijek nije formirano nadzorno tijelo za praćenje provedbe Strategije.

Revidirana strategija usvojena je uz Aneks B na kojem su insistirala udruženja koja okupljaju preživjele žrtve rata. Tim aneksom precizirana su pitanja koje se odnose na predmete protiv osoba s A-liste, njih 848 za koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrdio da postoji dovoljno dokaza da se protiv njih pokrenute postupak optuženja pred domaćim sudovima.

Taj aneks dokumenta precizira i pravila puta za procesuiranje ratnih zločina, uvjete regionalne saradnje, kao i načine rada i sastav nadzornog tijela.

U proces izrade Strategije krenulo se jer prethodna nije donijela željene rezultate na šta su upozoravala udruženja koja okupljaju preživjele žrtve rata. Revidirana strategija je usvojena, ali još nije donijela ništa znakovito, kazao je za Fenu predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović, navodeći da nisu ispoštovani u njoj određeni rokovi iz Aneksa B.

– Rokovi su istekli i svjedoci smo da se u javnosti pojavljuju različite informacije. Uputili smo jasna pitanja predstavnicima međunarodne zajednice u BiH koja je i učestvovale u koncipiranju Aneksa B i pomogla da se Strategija usvoji – pojasnio je Tahirović.

Naglasio je da su se udruženja obratila i Rezidualnim mehanizmu u Haagu jer smatraju da domaće institucije ponovo ne poštuju rokove koje nalaže državna strategija te da se bez snažne podrške međunarodne zajednice Revidirana strategija neće pokrenuti s mrtve tačke.

– Vidjet ćemo da li će se brzo ukloniti blokade, a ako ne budu tražit ćemo reakciju Evropske unije i mjere prema onim koji nisu ispoštovali rokove sve do blokiranja usvajanja budžeta u smislu sredstava iz IPA projekta – najavio je Tahirović.

Predmeti koje je Haški sud poslao BiH u okviru Pravila puta sadržavaju predmete A-kategorije gdje postoji dovoljno dokaza po međunarodnim pravnim standardima da se osoba smatra odgovornom za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

– Sada smo se napokon izborili da ti predmeti postanu prioritet u radu svih tužilaštva. Tužilaštvo BiH je imalo zadatak, shodno Aneksu B Revidirane strategije da prikupi sve informacije i pripremi kompletnu strategiju za rad na tim predmetima. Tužilaštvo BiH je objavilo da je završilo svoj dio posla. Na tim listama su i najviši nivoi odgovornosti, prema dostupnim informacija i osobe odgovorne za zločine počinjene za opsadu Sarajeva, a znamo da od potpisivanja Dejtona do danas u BiH nema optužnice za opsadu Sarajeva – podvukao je Tahirović.

Kroz Aneks B Strategije udruženja su tražila posebno odgovore na pitanja šta je s više od 800 predmeta A-kategorije koje je u BiH uputio Haški tribunal. Zatražili su odgovore koliko ih je procesuirano do sada, koliko je obustavljeno i koliko ih se “nalazi u ladicama tužilaca”, zbog čega su i insistirali da se nakon toga A-predmeti pozicioniraju kao apsolutni prioritet u radu svih tužilaštava.

– Kasni se u realizaciji i mi smo nezadovoljni. Revidirana Strategija je državna strategija BiH za progon zločinaca. Niko nema pravo da opstruira i blokira Strategiju. Ranija strategija je propala i niko nije odgovarao. Čini se da se opet pokušava opstrukcijama zaustaviti Revidirana strategija – smatra Tahirović.

Kada je u pitanju imenovanje nadzornog tijela, udruženja su uspjela osigurati da se pored predstavnika Evropske unije i OSCE-a, Tužilaštvo Rezidualnog mehanizma uključi u monitoring i praćenje implementacije Strategije, ali već na prvom koraku, kaže Tahirović, kasni se s rokovima i uspostavom nadzornog tijela.

Postoji koordinacija nekoliko udruženja žrtava rata koja zajednički istupa u odnosu na Revidiranu strategiju na koji su imali još primjedbi, ali stručni timovi za pripremu Strategije, dodaje on, nikada nisu pitali žrtve šta misle o njoj, a čini se da i nisu izabrani najbolji u tim stručnim timovima čim su žrtve rata morale reagirati.

– Predstavnici srpskog i hrvatskog naroda u institucijama vlasti na entitetskom i državnom nivou su jednoglasno podržali Revidiranu strategiju u izvornom obliku i samo su Bošnjaci reagirali na to tražeći promjenu dijelova Strategije te je uz pomoć međunarodne zajednice uz Strategiju usvojen i Aneks B – istaknuo je Tahirović.

Za sada, kaže, još uvijek o svemu nisu obavijestili međunarodnu zajednicu iako su to činili ranije jer su imali, napominje, loša iskustva s ministrom pravde BiH Josipom Grubešom koji je u procesu usvajanja Revidirane strategije sve njihove primjedbe i zahtjeve označio kao isključivo nacionalne bošnjačke i čak su ih domaće institucije optuživale da su zahtjevi politički nacionalno konotirani.

No, Tahirović posebno podvlači da sve što rade, rade u smjeru poštovanja rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija koje se tiču progona zločinaca u BiH i regionu, međunarodni sporazumi i ugovori te da se primjenjuje naslijeđe Tribunala u Haagu, zakoni BiH, ali i prevashodno rezultati Rimskog sporazuma i Pravila puta Rimskog sporazuma.

– Ministri u Vijeću ministara BiH i drugi bh. dužnosnici koji su podržali zahtjeve nas žrtava su podržali sve nabrojano i to nikako nisu bili ‘bošnjački’ zahtjevi, nego zahtjevi za poštivanje i primjenu međunarodnog i domaćeg prava – kaže Tahirović.

Upravo zbog toga je važno da se odmah uključi međunarodna zajednica, napominje, a poznato je da su žrtve od institucija države godinama ignorirane u pogledu državne strategije za progon zločinaca i da su im uskraćivane informacije te je podrška međunarodne zajednice Rezidualnog mehanizma iz Haaga za njihove zahtjeve najbolji dokaz te tvrdnje.

Bosna i Hercegovina je po završetku ratnih dejstava i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, između ostalih problema, bila suočena s velikim brojem ratnih zločina, ali s podijeljenim nadležnostima što je omogućavalo da se procesuiranje ratnih zločina vodi po interesima grupacija, a po obimu zločina.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nije bio u mogućnosti da sam provede postupak optuženja velikog broja zločina, koji su u BiH bili veliki zbog čega je dio predmeta ratnih zločina prebačen u Bosnu i Hercegovinu.

Početak suđenja u BiH, po završetku rata, opterećen velikim brojem optužnica, koje su uglavnom bile političke, prisilio je međunarodnu zajednicu da reagira te su za isti stol doveli sve sukobljene strane uključujući Srbiju (tada SRJ) i Hrvatsku – potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Na osnovu tog dogovora u saradnji s MKSJ 18. februara 1996. godine potpisan je takozvani Rimski sporazum između država potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma i MKSJ.

U paragrafu Sporazuma pod nazivom “Saradnja na području ratnih zločina i poštivanja ljudskih prava” navedeno je da osobe, osim onih koje su već optužene pred MKSJ, mogu biti uhapšene i pritvorene zbog teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava samo na osnovu predhodno izdate naredbe, naloga ili optužnice koje je MKSJ pregledao i ocijenio da su u skladu s međunarodnim pravnim standardima.

Na osnovu Rimskog sporazuma države potpisnice su bile u obavezi da dostavljaju predmete MKSJ na ocjenu, a MKSJ na osnovu postavljenih kriterija vrši ocjenu dostavljenih predmeta i daje saglasnost za vođenje postupka. Sve do 2004. godine predmeti su po sporazumu sukcesivno dostavljani pravosuđu u BiH na daljnje postupanje.

Kada je 2004. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija pokrenulo postupak smanjenja obima rada MKSJ-a svi predmeti koji su bili u MKSJ (oko 4.500) vraćeni su u BiH s kategorijom odnosno ocjenom postoji li dovoljno dokaza za pojedine osobe koje su bile predmet obrade MKSJ-a.

Od oko 4.500 predmeta MKSJ je za 848 (takozvana A-lista) osoba utvrdio da postoji dovoljno dokaza da se protiv njih može pokrenuti postupak optuženja pred domaćim sudovima.

Prva Strategija za procesuiranje ratnih zločina iz 2008. godine nije uopće tretirala predmete iz MKSJ već je praktično sve predmete razmatralo (tada se govorilo o 16.152 prijavljene osobe) što je stvorilo konfuziju i praktično vratilo BiH u tom smislu u 1996. godinu.

Udruženja koja okupljaju preživjele žrtve rata i tada su upozoravali da to neće dati rezultat što se nažalost i obistinilo jer su i sami kreatori strategije iz 2008. godine priznali da strategija nije uspjela te se 2016. godine krenulo u izradu Revidirane strategije za procesuiranje ratnih zločina.