KONAKOVIĆEVA OBNOVA! Povratak vidovdanske manipulacije u Sarajevo

Pošto RTRS-u pretjerivanje nije strano, ne čudi isticanje onoga na početku vijesti – “U posljednji čas kapela vidovdanskih heroja u Sarajevu spasena je od totalnog propadanja”. Kako smo već utvrdili, nije se ništa desilo u posljednji čas i nije bila pred totalnim propadanjem, ali eto, kasno je sad, virus indoktrinacije se već oslobodio. Manipulacija putuje dalje.

PIŠE: AMIR TELIBEĆIROVIĆ

“Napadali su me zbog obnove pravoslavne kapele” – poručuje tako jedne prilike Konaković Elmedin zvani Dino, sa svog Facebook profila, osim ako nije neko pisao u njegovo ime. Famozna priča oko “obnove” te kapele djeluje već medijski zastarjelo, međutim u stvarnosti nije zastarjela, a posljedice ostale iza manipulacije što se odnosi na samo medijsko predstavljanje navodne obnove kapele odnosno grobnice, dolaze do izražaja naknadno. Priča službeno traje od prošle godine a objektivno traje dosta duže, i što je najbitnije, ona dakle – traje, nije prestala. Svi koji možda posmisle kako je ovo tematski stara vijest, varaju se. Pritom, više je ovdje riječ o zanemarenim posljedicama nego o samoj vijesti.

Naime, kako je mnogima koji to pamte poznato, za vrijeme napada na Sarajevo još 1992. godine, srpska propaganda je širila dezinformacije o tome kako su “muslimani uništili pravoslavnu crkvu na Baščaršiji”, potom su takve laži širene i na druga područja pod kontrolom Armije RBiH. Godinama poslije nije bilo jednostavno otkloniti predrasude i posljedice takvih laži, jer i danas postoji određeni broj Srba koji želi da vjeruje kako su te crkve bile zaista uništene i onda kada znaju da nisu. Naravno, manji broj srpskih crkava u nekim krajevima BiH koja su bila pod upravom Armije RBiH, jeste pretrpio ratna oštećenja od granatiranja, i jeste bilo nešto pljačke crkvenog inventara i rekvizita uz manji vandalizam pojedinaca, ali sistematskog rušenja ili spaljivanja hramova nije bilo. Većina pravoslavnih objekata na područjima Armije BiH su preživjela i rat i agresiju, za razliku od gotovo svih džamija i katoličkih objekata na područjima pod upravom vojske RS-a. Prijeratne, ratne i poslijeratne propagande, indoktrinacije i masovne manipulacije iz Beograda, sa Pala i iz Banjaluke nisu imale premca na cijelom Balkanu. Svi mediji su u ratnim uslovima znali skrenuti u propagandnu sklonost dezinformiranju, međutim, treba biti fer pa podsjetiti kako su velkosrpski mediji i rukovodstvo šampioni romantičarske manipulacije i uljepšanog laganja u bivšoj Jugoslaviji, a o njihovom smislu za morbidarije da i ne govorimo. Najuspješnije su rezultate ostvarivali i najdalje dosezali. Stoga, nekih petnaestak godina poslije artiljerijske opsade Sarajeva, nije naročito čudno kada se mladi inžinjer L.B., nekadašnji stanovnik Ilidže koji godinama živi u Banjaluci, naglas zapita da li je srušena kapela sa grobnicom Gavrila Principa u Sarajevu, pri susretu sa gostom iz Sarajeva. Zanimljivo je kako L.B. to nije čuo na vijestima ili pročitao negdje, nego je nekako po inerciji prihvatio tako nešto kao normalnu pojavu. U stvarnosti, trgovci na obližnjoj Ciglane pijaci, svakodnevno radeći na svega tridesetak metara od grobnice/kapele, mogli su posvjedočiti kako nije bilo demoliranja ili spaljivanja ovog objekta, za kojeg, ruku na srce, mnoge Sarajlije nisu znale ni šta predstavlja, toliko im je bio uobičajen u svakodnevnom vidokrugu. Prijavljen je samo 1996. godine vandalizam kada je neko navodno pokušao možda ukrasti neke dijelove kapele, pretpostavlja se. Sva druga oštećenja grobnice/kapele, koja su bila najvidljivija na krovu, nastala su od granata ispaljenih sa položaja srpske vojske kroz cijelo razdoblje opsade Sarajeva. Srpski projektili su više puta padali na ovom lokalitetu, na pijaci, pravoslavnom groblju i okolnim zgradama. Oštećenje kapele/grobnice koju mnogi srpski nacionalisti deklarativno smatraju svojom svetinjom, stiglo je baš od onih koji se “kunu” u tu svetinju.

“Obnavljanje” već obnovljenog

No, šta se događalo u godinama poslije opsade i rata? Kapela je stajala jedno vrijeme tako zapuštena, da bi je nadležne ustanove sporo i postepeno čistile i popravljale. Nekad malo srpska prosvjetna i dobrotvorna udruženja, nekad službenici gradskoga groblja, nekad općinske vlasti. Najviše je posla bilo na krovnim oštećenjima od granata, sa razvaljenim crijepovima, možda malo i na prozorima, barem kada je riječ o vidljivim detaljima izvana. Zidovi, oltar, natpisi, ukrasi, to je sve bilo uglavnom očuvano samo zapušteno od nemara nadležnih ustanova i protoka vremena. Turisti koji su obilazili Sarajevo, ponekad bi stali kraj ove poznate kosturnice znatiželjno je razgledajući, bilo sa lokalnim vodičima ili bez njih. Postepenim čišćenjem i popravkama, do 2014. godine, kapela nije bila otvorena za posjete iznutra, ali groblje jeste, pa je bilo moguće razgledati spomen grobnicu okolo. Te godine se restauracija intenzivirala zbog simbolike – stote godišnjice od atentata Gavrila Principa koji je navodno i sahranjen ovdje. Zidovi su tada djelovali kao novi, tamno crvene cigle su dobile frišku boju, natpisi su bili čitljiviji, smeće uklonjeno, cvijetne dekoracije su bile tu i još neki ukrasi, a i novi crijepovi na krovu. Iz te iste godine, ostala je zabilježena studijska posjeta grupe američkih profesora sa univerziteta u Arizoni, koji su detaljno izučavali historijske objekte Sarajeva, pa su obišli i ovu kapelu kosturnicu. Bili su iznenađeni njenim solidnim izgledom. Nepune tri godine kasnije, u Sarajevu je bila ponovo grupa profesora sa istog univerziteta u Arizoni, samo sa drugom postavom izuzev voditeljice puta. Opet se radilo o studijskoj posjeti. Organizatorica obje posjete bila je američka historičarka Lisa Adeli, inače stručnjakinja za bosansku i balkansku prošlost. Sa gospođom Adeli, u drugoj posjeti je bila američka profesorica Kathryn Howard iz Phoenixa, koja je bila donekle impresionirana izgledom ove kapele, ali istodobno i malo zbunjena sa možda pretjeranim kičerajem u proslavljanju nekoga kontroverznog poput Gavrila Principa i ostalih iz takozvane vidovdanske grupe. Svi su u ovoj omanjoj skupini primjetili da kapela izgleda kao nova, dakle obnovljena i dotjerana u vrijeme kada mnogi drugi objekti u Sarajevu još nisu sanirani od opsadnih oštećenja. Bilo je ovdje dolazaka i drugih turista. Uglavnom, sve se ovo dešavalo dosta prije famozne “obnove” koju toliko spominje Konaković, obnove nečega što je već bilo obnovljeno.

Nova/stara sekta u Sarajevu

Ali nećemo se ovdje baviti Konakovićem niti starom pričom na temu – za koga su Princip, Čubrilović, Grabež, Čabrinović, Žerajić, Mehmedbašić i ostali iz poznate skupine teroristi a za koga heroji. Zasad je to sporedno. Stvar je u tome da je cijela priča o tobožnjoj “obnovi” medijski toliko forsirana u BiH pa onda i regionalno, da je ispala kao neka pretjerana svečanost, proslava. Ali proslava čega? Obnove koja nije bila prava obnova. Ne, nego slavlja zbog poklona za obnovljenu velikosrpsku propagandu. Taj poklon je manipulacija ovom viješću na taj način da ispada kao da je kapela obnovljena nakon što je prethodno bila srušena. Nove generacije mladih Srba koje su mahom neupućene u zbivanja u Sarajevu proteklih decenija, uz one malo starije koji su odabrali da tako vjeruju, primili su ovaj poklon. Navijači Crvene Zvezde već imaju svoj vlastiti tenk i veliki nosač projektila. Ne zna se da li će ih ikad upotrijebiti, ali sa ovakvim poklonom za njihovu svijest pospješuje se i njihova inspiracija, baš kao uoči napada na BiH.

Evo kako je RTRS prenio ovu vijest: “U posljednji čas Kapela vidovdanskih heroja u Sarajevu spasena je od totalnog propadanja. Nakon bezbroj apela SPKD Prosvjeta, prije dvije godine kapela je vraćena u posjed SPC, a Vlada Kantona Sarajevo izdvojila je 25.000 KM za njenu obnovu. Na obnovu kapele vidovdanskih heroja predugo se čekalo. Odricalo se Sarajevo pripadnika Mlade Bosne , obrisalo Principove stope, ali nisu mogli zanemariti činjenicu da ispod mermerne ploče, počivaju ličnosti svjetske istorije”.

Dakle, i dalje se spočitava odstranjivanje komada asfalta sa otiskom para cipela za koje neko nekad reče da su pripadale Gavrilu Principu. Nije samo stvar u tome što niko nije mogao precizno znati gdje je Princip stajao u trenutku pucanja, nego što je to bio jedan od najbizarnijih spomenika u Evropi, kojim se istovremeno izražavao iracionalni fanatizam nacionalističkog naboja. U srpskim medijima se ta priča o stopama diže na nivo svetinje, do te mjere da djeluje kao da bi se manje zamjerilo da je neko srušio pravoslavnu crkvu umjesto što je uklonio ove stope koje su dugo stajale preko puta Latinske ćuprije. Pošto RTRS-u pretjerivanje nije strano, ne čudi isticanje onoga na početku vijesti kada se kaže – “U posljednji čas kapela vidovdanskih heroja u Sarajevu spasena je od totalnog propadanja”. Kako smo već utvrdili, nije se ništa desilo u posljednji čas i nije bila pred totalnim propadanjem, ali, eto, kasno je sad, virus indoktrinacije se već oslobodio. Manipulacija putuje dalje. Srpska Wikipedia, recimo, spominje vandalski napad na kapelu iz 1996. godine, i to bez preciznih detalja, ali ne spominje veća oštećenja od granata srpske artiljerije na objektu. Zanimljivo je da baš srpska Wikipedia potvrđuje da se u dubljem poimanju samog značenja kapele i grobnice ne radi baš o hrišćanskom spomeniku nego, kako je rečeno o vidovdanskom kultu srpstva. Ne krije se da ovdje ima elemenata sektašenja. U cjelini gledano ovo i jeste kult, što je značajno za napomenuti ili upozoriti, ali sve dalje od toga u ovom tekstu bi vodilo u drugu tematiku. Ukoliko neko još misli da se ovdje govori o zastarjeloj temi ili zastarjeloj priči neka malo istraži razne srpske Facebook portale, forume i stranice koje se bave “vidovdanskim herojima” na savremeno mitski način. Ili, neka se osvrne na aktualne vijesti o obnovljenim hajkama na bosansku zastavu i grb sa ljiljanima, ili na obnovljene izmišljotine o ugroženosti srpstva u Sarajevu koje više ne dolaze samo iz RS-a ili iz Beograda, nego se proizvode i u samom Sarajevu.