Priča o “Krmačama”, “komšijama” i Gornjem Vakufu u ratu
Eksplozija 3.000 tona amonijak nitrata u bejrutskoj luci, pogotovo nekoliko njenih snimaka koji su šokirali svijet, podsjetili su me na jednu, skoro zaboravljenu epizodu u mom dvogodišnjem životu pod opsadom Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske u Gornjem Vakufu.
PIŠE: AFAN ABAZOVIĆ
Djeca k’o djeca, mi smo se relativno brzo i dobro navikli na stanje uma da život visi o koncu, da svaki dan možemo biti meta snajpera sa Partizanskog ili tenka sa Podova. Adaptirali smo život i naša interesovanja malom prostoru našeg podruma, gdje su nam roditelji pravili prihvatljiv ambijent da učimo, igramo se i provodimo vrijeme.
No, jedan događaj promijenit će shvatanje i rata i zla.
Izasna nas je probudila strahovita eksplozija, koja je doslovno zaljuljala zgradu, a u pozadini tog, u mozgu tako pamtljivog audio-zapisa, ostala je lomljavina stakala, vrisci i dugi, tupi tutanj. Sav se komšiluk uskomešao, jer niko nikad, do tada, nije čuo takvu eksploziju, iako smo, zanimljivo, svi već uveliko raspoznavali zvukove artiljerijske minobacačke “osamdesetke”, “stodvacetke”, tenkovske, haubičke, pa do pješadijske snajperske, mitraljeske, automatske i malokalibarske paljbe.
Jutro koje je došlo, donijelo je i ime tog čudovišta. I to dva imena:
– lilanjka (zbog lilanja objekata nakon eksplozije)
– krmača (zbog izgleda poput ženke svinje)
To je, ustvari, bila podvodna bomba napunjena sa 250 kg eksploziva, te dodatim mirođijama poput eksera, gelera i sličnog. Pripadnici HVO-a i HV-a su je bacili sa lokaliteta Glavica, u neposrednoj blizini centra grada i Partizanskog groblja, ispod kojeg je napravila ogroman krater.
To je bila prva u nizu od, slovom i brojem trideset i šest (36) evidentiranih “krmača” bačenih na moj grad, na moje roditelje, prijatelje i komšije.
36 krmača × 250 kilograma = 9.000 kilograma eksploziva.
Devet tona eksploziva na jedan grad. Samo u krmačama, a gdje je ostalo…
