Srbi su u Višegradu ubili 3.000 bošnjačkih civila

Programom na mostu Mehmed-paše Sokolovića, te posjetama objektima na Bikavcu i nekadašnjoj Pionirskoj ulici koji su 1992. godine pretvoreni u žive lomače, u Višegradu je danas obilježena 29. godišnjica zločina nad Bošnjacima iz ovog grada na istoku Bosne i Hercegovine, javlja Anadolu Agency (AA).

U skladu sa važećim epidemiološkim mjerama program na mjestima najmasovnijih stradanja Višegrađana zajednički su organizovali Medžlis Islamske zajednice Višegrad, Udruženje porodica nestalih lica “Višegrad 92.” i Udruženje “Žena – žrtva rata”.

U Višegradu je ubijeno 17 članova uže porodice Mirsade Tabaković, a među njima i njen suprug, brat, amidža … Svaki dan, a ne samo danas, Mirsada se sjeća rata.

„Meni je ostao zvuk bagera. Kad čujem zvuk bagera sjetim se 1992. godine kad je bager zatrpavao tijela koja sam gledala kad su vozili u kamionu iz Nove Mahale, kroz prozor stana moje sestre na Donji most. Dovuče se kamion sa tijelima koja se bacaju u Drinu. Onda prođe kamion s ceradom, a za njim ide bager, a čim ide bager znači da ih negdje zatrpavaju. Zato još uvijek zvuk bagera, da li slučajno u prolazu ili negdje, mene automatski vrati“, priča Mirsada Tabaković.

U Višegradu su počinjeni neki od najstravičnijih zločina iz ratova u bivšoj Jugoslaviji, a žive lomače na Bikavcu i u Pionirskoj ulici, tokom suđenja Milanu Lukiću u Hagu, okarakterizirane su kao primjeri nehumanosti u dugoj i tužnoj istoriji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku. U obrazloženju presude naglašeno je da se ovi užasni događaji “izdvajaju se po izopačenosti napada vatrom, očiglednoj proračunatosti i čistoj bezobzirnosti i surovosti”, te “po stepenu boli i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorile”. U kućama Adema Omeragića u Pionirskoj 14. juna, te Mehe Aljića na Bikavcu 27. juna 1992. godine živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva, beba u majčinom zagrljaju u Pionirskoj ulici, imala je samo dva dana i u trenutku smrti nije imala ni ime.

“Kao rezultat počinjenih zločina nad Bošnjacima, uključujući i zločin genocida, radikalno je promijenjena etnička struktura stanovništva na području Višegrada. Podsjetiću da je po popisu stanovništva iz 1991 u Višegradu živjelo nešto više od 13.000 Bošnjaka, a prema posljednjem popisu iz 2013 u Višegradu ima prijavljeno nešto malo više od 1.000 Bošnjaka”, naglašava doc. dr Ermin Kuka, viši saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Osamnaest zločinaca iz Višegrada pred Haškim tribunalom, Sudom BiH i Kantonalnim sudom u Sarajevu do sada je osuđeno na 246 godina zatvora, a Milan Lukić na doživotni zatvor. Postupci protiv još 12 osumnjičenih su u toku. Od oko 3.000 ubijenih, veći broj se još uvijek nalazi u evidenciji nestalih osoba.

„Nama je sada pod broj jedan da podnesemo zahtjev kako našim predstavnicima vlasti, tako i međunarodnoj zajednici, svima koji nam mogu pomoći, a trebali bi i morali bi, da ponovo se ispusti jezero Perućac i da se to ponovo prekopa i da se nađu posmrtni ostaci. Još nije ekshumirano 700, a mislim da je preko 1.000, jer u mom Višegradu je ubijeno 486 žena. Do danas niko nije izašao sa podatkom da je u Višegradu ubijeno 127 djece“, kazala je predsjednica Udruženja „Žena – žrtva rata“, Bakira Hasečić.

Članovi porodica ubijenih i sugrađani, od kojih većina danas živi van rodnog grada, dovom na mezarju Stražište i u Carevoj džamiji sjetili su se 3.000 žrtava, ubijenih tokom agresije na BiH. Sa višegradske ćuprije u Drinu su spuštene ruže.

Skupu u Višegradu prisustvovali su i izaslanik člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, potpredsjednik entiteta RS-a Ramiz Salkić, predstavnici Saveza logoraša BiH, Saveza RVI Kantona Sarajevo i drugi.