Detalji svireposti romanijskih velikosrba koji su ubili Bošnjake na Sokocu
U povodu hapšenja na Sokocu. Kako je srpski oficir Božo Debelenogić otkrio naredbodavce i izvršioce zločina u Novoseocima.
PIŠE: AVDO HUSEINOVIĆ
Više puta sam u proteklih 12. godina pisao i govorio o velikom nekažnjenom zločinu nad Bošnjacima sela Novoseoci kod Sokoca. O ovom zločinu pričalo se u nekoliko procesa pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, ali tek danas 16.septembra 2020. skoro 28. godina nakon masakra, uhapšeno je sedam osumnjičenih među kojima je dio naredbodavaca i izvršilaca. Akcija realizirana po nalogu Posebnog odjela Tužilaštva BiH za ratne zločine, odnosi se na osumnjičene.
Na suđenju generalu Ratku Mladiću u Haagu, svjedokinja Tužilaštva Munira Selmanović izjavila je da su joj srpske snage u jesen 1992. ubile muža i sina, zajedno sa više od 40 mještana sela Novoseoci. Selmanovićeva je opisala kako su srpske snage 22. septembra 1992. napale Novoseoce, a zatim svim Bošnjacima naložile da se okupe u krugu preduzeća “Metalika”, istovremeno pljačkajući njihove kuće. Muškarci, među kojima su bili muž i 18-godišnji sin Selmanovićeve, potom su bili odvojeni od žena, djece i staraca, koji su autobusima bili upućeni ka Sarajevu.
Razdvajanje je, kako je navela, naredio srpski komandant Momčilo Pajić, a jedna žena bila je ubijena na putu do autobusa zato što se brže kretala. Po riječima Selmanovićeve, Pajić je radno sposobne muškarce zadržao u selu pod izgovorom da će biti upućeni na rad. Niko ih, međutim, više nije vidio žive. Tužioci su u sudnici prikazali spisak od 45 mještana Novoseoca koje je 22. septembra 1992. svjedokinja vidjela u krugu “Metalike”.“Svi su bili živi kad su nas potrpali u autobuse. Nikad ih više nisam vidjela. Nikad”, kazala je Selmanovićeva. Na suđenju u Hagu Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske, Milan Tupajić, bivši šef Kriznog štaba i predsjednik opštine Sokolac, prvi na spisku danas uhapšenih, govorio je o masovnoj egzekuciji Bošnjaka iz Novoseoca. Tupajić kaže kako je znao da ni njega “određena istraga neće mimoići”. I tačno, istraga je utvrdila da je bio na čelu ovog velikog zločina.
Otac tog vojnika, tvrdio je Bjelica, na sahrani mu je rekao da je “za sve kriv Krstić” koji je naredio zločin, a da je njegov sin izvršio samoubistvo jer ga je događaj od 22. septembra 1992. proganjao. Tokom unakrsnog ispitivanja, Bjelica je rekao da je mislio na tadašnjeg komandanta 2. romanijske motorizovane brigade Vojske RS Radislava Krstića, kasnije komandanta Drinskog korpusa Vojske RS. Direktno optuživši generala Krstića, Bjelica je nastojao da ukaže da Krizni štab tzv.srpske opštine Sokoac, čiji je i on bio član, nije imao veze sa Vojskom RS, niti je imao saznanja o tom zločinu.
Jasno se vidi da je naredba sokolačkih civilnih vlasti izvedena u koordinaciji vojske i policije, a da su direktni izvršioci egzekucije bili pripadnici Izviđačke čete 2.romanijske motorizovane brigade Vojske RS koje je predvodio Miladin Gašević Ćirko.
Božo Debelenogić otkriva i neke detalje zločina. Između ostalog navodi: „Iz grupe izađe visok muškarac oštrog preplanulog lica, vodeći za ruku mršavpg dječaka i stade pred Ćirka. Ćirko, radili smo tolike godine zajedno, ne tražim da me poštediš, ni mene ni sinove mi, ali te molim da pustiš ovog malog da ide sa majkom. Sam znaš da je od rođenja poboljevao, i onako neće ostati. Pusti ga, molim te ko brata, nek’ umre ko insan. Evo, poklanjam ti svog novog „jugu“. Evo ti i saobraćajna i ključevi. Pogleda Ćirko ključeve na širokom teškom dlanu, okrenu se oko sebe, zgrabi ključeve, a malog posla za kolonom žena. Mali je gledao u oca. Vidio je samo njegove velike oči. Poslije kraće vožnje Glasinačkim poljem, skrenuše sa glavnog puta, uputivši se prema gradskom smetljištu. Ćirkova grupa pobode crne nogare mitraljeza u zemlju. Dok su se muškarci iz Novoselaca grlili i ljubili, osuše rafali. Na zemlji su ležali zagrljeni bosi muškarci. Četiri godine kasnije, 1996. godine zaustaviše se IFOR-ovi transporteri pred kućom Miladina Gaševića Ćirka. Iz transportera izađoše vojni policajci sa američkim oznakama. Ćirko je baš sapirao šampon sa otetog „juge“. Iz posljednjeg transportera izađe visok i lijep mladić. Pogleda u „jugu“, stisnu šake, priđe Ćirku i stade ispred njega. Gledao ga je pravo u oči. Ćirko osjeti kako mu se hladna jeza spušta niz kičmu. -Došao sam po očevog „jugu“ – reče mladić! Dok je kolona transportera u čijoj sredini je bio „jugo“ odlazila uz veliku buku, dizala prašinu po seoskom putu, Ćirko je blijed gledao za njima i obamro od straha, stežući spužvu u jednoj ruci, dok je iz druge iz crnog šlaufa jednako oticala voda.“