Porodična tradicija iz Međaša kod Kalesije: Kovačnicu Bešić nisu zatvarali ni ratovi ni koronavirus

Braću Damira i Belmira te njihovog amidžu Ševala zatekli smo kako vrijedno rade u najstarijoj kovačkoj radnji na području TK, a vjerovatno i u cijeloj BiH.

Njihov pradjed je 1889. godine otvorio kovačnicu u mjestu Međaš kod Kalesije, a Damir, Belmir i Ševal su četvrta generacija porodice Bešić koja njeguje i čuva tradiciju starog zanata, piše Anadolu Agency (AA).

“Mjesto Međaš se nalazi na mjestu gdje je nekad bila granica između zvorničkog i tuzlanskog sreza. Odavde ljudi nikada nisu bježali pa ni za vrijeme prošlih ratova. Otac mi je pričao kako je kovačnica radila i u Drugom svjetskom ratu, a mi smo radili i tokom agresije na BiH kada smo proizvodili određene proizvode za potrebe Armije RBiH. I ovog proljeća imamo puno posla, a naš rad nije zaustavio ni koronavirus”, kaže Damir Bešić, koji je završio Mašinsku školu, ali se odlučio da radi u kovačnici svojih pradjedova.

Njegov brat Belmir ističe kako je njihov otac iz kovačnice otišao u penziju. On i brat imaju isti plan, da očuvaju porodičnu tradiciju i da iz kovačnice odu u zasluženu penziju.

“Ovdje smo, kako bih rekao, sami svoje gazde. Radimo s amidžom Ševalom i veoma dobro se slažemo. Znamo poredati prioritete i zajednički izvršavati obaveze. Najviše posla imamo u proljeće kada se od nas traže motike, grablje, sjekire, oštrenje plugova… Preko zime se pripremamo za taj dio obaveza. Od ove kovačnice žive tri porodice. Ne možemo se obogatiti od svog rada, ali možemo pristojno živjeti”, ističe Belmir Bešić, dok oštri jednu od sjekira na tradicionalnoj mašini za oštrenje.

U kovačnici imaju eksponate iz 19. stoljeća koji su ostali od njihovog pradjeda. Imaju još niz unikatnih proizvoda, ali i mašina koje rijetko ko koristi.

“Ispred radionice imamo trocjek na nožni pogon. Niti jedna druga sprava ne može tako naoštriti nož, a trocjekom se ne oštećuje metal, odnosno materijal od kojeg je nož izrađen”, ističe Damir Bešić.

Najvažnije im je da su mušterije zadovoljne, a njima dolaze ljudi iz svih krajeva Tuzlanskog kantona i šire.

“Najvažnije je da je mušterija zadovoljna. Ovo nije lagan i jednostavan posao. Dugogodišnje iskustvo je neprocijenjivo i to je ono što mušterije prepoznaju. Naše cijene nisu previsoke i to je veoma važno u ovim danima ekonomske krize”, ističe Belmir.

Žalosti ih činjenica što tradicionalni zanati izumiru. Potrebna je pomoć nadležnih institucija kako bi se tradicionalni zanati očuvali jer je, kako ističu, i po starim zanatima Bosna i Hercegovina prepoznatljiva.

“Vremena su se promijenila, ali svako ko hoće može živjeti od svog rada. Mi smo stalno u kovačnici. Kada nemamo narudžbi onda radimo proizvode po svojim željama”, zaključuje Damir.

Ispred njihove kovačnice koja se nalazi pored magistralnog puta Tuzla – Zvornik postavljen je alat za proljetnu sjetvu, roštilji, bosanski lonci i drugi kovački proizvodi. Opstali su 131 godinu, a braća Bešići i njihov amidža Ševal nastojat će da iz kovačnice odu u penziju.