KORONA UNIŠTAVA HZHB I RS! Za ulazak u Banju Luku nije više potreban Peti korpus ARBiH

Emir Suljagić i Reuf Bajrović oglasili se tekstom u kojem navode da je došao kraj secesionističkim politikama Milorada Dodika i Dragana Čovića. Ovaj bravurozni tekst je objavilo sarajevsko Oslobođenje, a i mi ga prenosimo u cjelosti:

Epidemija Covid-19 razotkrila je vjerovatno najduže čuvanu javnu tajnu u našoj zemlji: naime, Dragan Čović i HDZ BiH su prevaziđeni i potpuno nepotrebni. Sposobnost Vlade Federacije BiH i njenih organa, poput Kriznog štaba, da donose odluke onako kako to rade svi organi izvršne vlasti pokazala je da su Čović i HDZ ništa drugo nego relikt, atavizam iz vremena kada je većina u BiH u trenutku historijski gledano, vjerovatno najveće slabosti pristala na kakav-takav mir po cijenu aparthejda.

Činjenica da je Čović na kraju, u najboljoj tradiciji hercegovačkih marksista (vidi pod: Mate Boban) pristao da ostane kratkih rukava tokom pregovora o aranžmanu sa Međunarodnim monetarnim fondom u potpunoj uzaludnoj nadi da će tako sačuvati Milorada Dodika, odnosno entitet RS, to vrlo zorno demonstrira.

Međutim, isto je tako činjenica da su Čović i HDZ u trenutku kada ljudi u ovoj zemlji umiru na dnevnoj osnovi – uključujući i višu stopu smrtnosti u kantonima u kojima je na vlasti HDZ, koji su se pritom pokazali najslabijom tačkom kompletnog sistema javnog zdravstva – pokušali da se ponašaju kao što se HVO ponašao od 1992. do 1995. godine: dvije trećine oružja za HVO, jedna za Armiju RBiH. Stoga stranke sa sjedištem u Sarajevu – naročito sada kada CIK konačno više nije pod kontrolom osovine Čović-Dodik – imaju na idućim Općim izborima samo jedan imperativ: mudrost u sastavljanju kantonalnih lista i preuzimanje entitetskog Doma naroda, to konačno i zakašnjelo slanje HDZ i hercegbosanske politike u historiju.

Njegov saveznik, Milorad Dodik nije u nimalo boljoj situaciji. I pored „zaljubljenosti“ dijela javnog mnjenja u Sarajevu u tobožnju efikasnost institucionalnog aparata koji je uspostavio Radovan Karadžić – preciznije, Slobodan Milošević i Resor državne bezbednosti Republike Srbije – statistika neumoljivo pokazuje da je četvrtina svih slučajeva zaraze u BiH koncentrisana u Banjoj Luci. Druga najbolje čuvana javna tajna jeste u kojoj je mjeri zarazom pogođena politička klasa bosanskih Srba, počevši od ministara u entitetskoj vladi, do poslanika SNSD-a u državnom parlamentu.

Dodikov najveći problem, međutim, je ekonomija. Igrajući se „fast and loose“ sa nastojanjima na secesiji, Dodik lično i njegova partija doveli su u pitanje opstanak tog entiteta više nego malobrojni i hirurški udari NATO avijacije u jesen 1995. godine. Vlada Radovana Viškovića doživjela je potpunu katastrofu u pokušaju da prodajući obveznice na banjolučkoj berzi kupi vrijeme za refinansiranje dugova koji ove godine stižu na naplatu. Usto, i pored toga što se čini da su svi dokazi o tome zataškani, više je nego vjerovatno da se sakriveni dug entiteta mjeri u stotinama miliona maraka: prije tri godine, Dodikova vlast smijenila je glavnog entitetskog revizora Duška Šnjegotu nakon što je otkrio da vlast vodi „duple knjige“, odnosno neprijavljeni dug i deficit u budžetu. Gromoglasni krah povjeranja banaka, odnosno finansijskog tržišta u sposobnost banjolučke autokratije, pokazala je da je odzvonilo ne samo Dodikovoj vlasti, nego najdalje u srednjem roku i entitetu kao takvom.

Računica je prilično bazična: na naplatu samo ove godine dolazi 497 miliona maraka duga, a gubici izazvani epidemijom su negdje iznad 800 miliona (vjerovatno su bliže milijardu, imajući na umu poslovičnu sklonost „ekonomičnog“ odnosa prema činjenicama vlasti u Banjoj Luci). Zahvaljujući aranžmanu sa MMF-om, vlasti u Banjoj Luci su osigurale 250 miliona i prodajom obveznica se uspjeli zadužiti za nešto ispod 140 miliona BAM. To, ukratko, znači da je rupa u koju se Dodik zakopao, duboka negdje između 850 miliona i milijardu BAM. Pravi problem čeka tek u 2023. godini, kada prispijevaju dugovi u visini od 800 miliona: za privatizaciju, odnosno prodaju nije ostalo ništa i Dodik je suočen da bira između bankrota i kresanja ionako najnižih plaća i penzija u Evropi. Pošto nije riječ o „suverenom dugu“, sasvim je izgledan scenarij u kojem kreditori plijene, recimo, zgradu Administrativnog centra u Banjoj Luci.

Ukratko, i za Čovića i za Dodika, ponovo, svi putevi vode u Sarajevo. Pošto se ovom zemljom uvijek upravljalo iz Sarajeva – štagodko mislio o tome – umjesecima i godinama pred nama tu će biti donesena odluka i o tome kako će BiH izgledati u narednih pedeset do sto godina. Čović, kao što smo već konstatovali, više nikome nije potreban: sa ili bez pandemije, on je jedan izborni ciklus daleko od političke irelevancije. Kada je, pak, o Dodiku i entitetu RS riječ, kolokvijalno kazano faktura za bilo kakvu pomoć mora biti politička. Ne promjena koeficijenata podjele PDV-a, iako i to mora biti na stolu, ne bilo kakve ekonomske mjere, nego konačni i nepozivi politički kraj entiteta. Scenarij, više kao ilustracija nego kao konkretan prijedlog, „federalizacije“ manjeg entiteta se čini i mogućim i realnim.

Regionalne okolnosti konačno idu na ruku Sarajevu i Bosni i Hercegovini: i Srbija i Hrvatska će se u godinama pred nama, ako ne i decenijama, baviti same sobom. Srbija se, zbog srednjevjekovnog tipa vlasti (i srednjevjekovnog zdravstva) doslovno raspada od epidemije, dok je recentni novčani transfer Republike Hrvatske za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru ništa više nego labuđi pjev tuđmanizma.

Epidemija je pokazala da jedino političko Sarajevo u Bosni i Hercegovini ima svoje, kakve-takve, autentične elite. I politički Srbi i politički Hrvati u BiH od osnivanja prve Jugoslavije – sa jedinim izuzetkom NOB-a i druge Jugoslavije – nemajuvlastiih elita i uglavnom se rukovode pameću Beograda i Zagreba. Sada su konačno ostali nasamo sa komšijama koje su prije svega četvrt vijeka pokušali fizički uništiti i zavise od njihove dobre volje. Pred ovom generacijom je istorijska prilika. Za ulazak u Banju Luku nije više potreban Peti korpus ARBiH.