ENVER IMAMOVIĆ! Novac srednjovjekovne Bosne vrh je evropske numizmatike
Ugledni bosanskohercegovački istraživač, historičar i arheolog prof. dr. Enver Imamović objavio je članak o starobosanskom novcu. Činjenice koje je iznio govore o naprednom ustrojstvu i snazi srednjovjekovne bosanske države koju dokazuje i sistem kovanja i izdavanja novca. Objavu prenosimo u cjelosti:
Nezaobilazno pitanje koje se nameće kada se govori o novcu srednjovjekovne Bosne jeste mjesto gdje se kovao, odnosno gdje su se nalazile bosanske kovnice. Većina učenjaka vjeruje da je to bilo u Fojnici, a povremeno i u Srebrenici, gdje su se nalazili najveći bosanski rudnici srebra. Ponekada se dešavalo da je neki od vladara povjeravao Dubrovčanima da se tamo kuju njihovi novci pa je u tu svrhu iz Bosne slato srebro. Tako je činio kralj Tvrtko II, ali je s tom praksom prekinuo kralj Tomaš.
Matrice za kovanje novca mahom su radili strani graveri, najčešće Dubrovčani, ali i mletački majstori. Sačuvalo se nekoliko ugovora sa Dubrovačkom vladom o izradi kalupa te o pomoći koju će njihova vlada pružiti za iskivanje pojedinih emisija i tipova novca. Većina kovova predstavlja izuzetno umjetničko ostvarenje. U tome se posebno ističe zlatnik kralja Tvrtka I kome po tom pitanju nema konkurencije u ukupnoj evropskoj srednjovjekovnoj numizmatici. Treba i to naglasiti da Bosna u odnosu na ostale južnoslavenske zemlje ima najveću i najkompletniju seriju kovanja novca, potom najduži staž i najljepše kovove koji po varijacijama, umjetničkoj obradi i likovnom sadržaju idu u sam vrh srednjovjekovne evropske numizmatike, bilo da je riječ o srebrenom ili zlatnom novcu.
Do danas je pronađena velika količina srednjovjekovnog bosanskog novca u raznim krajevima naše zemlje. U narodu se takvi nalazi obično nazivaju “zakopano blago”. U svakom selu postoji predanje da je ovdje – ondje zakopano, najčešće u ruševinama starih gradova ili ispod stećaka. Prilikom arheoloških iskopavanja česti su nalazi novca. Za nauku su osobito vrijedni nalazi iz Vranjske (donja Neretva) i Ribiča kod Ostrošca. Padom Bosne pod Turke 1463. godine, prestala je s radom kovnica domaćeg novca. Iako je tokom 400-godišnje turske vladavine u Bosni bilo slučajeva da je u Bosni kovan novac, on ne pripada kategoriji domaćeg novca. To je tuđinski novac, odnosno novac druge države, bez obzira što je kovan na ovom prostoru i za domaće potrebe. Prvi bosanski novac nakon 1463. godine, kada je nestalo srednjovjekovne bosanske države, pojavio se 1992. godine, kada je Bosna obnovila svoju državnost. Od tada Bosna opet ima vlastiti novac, s obilježjima države kojoj pripada, kako je to bilo i u vrijeme njihovih banova i kraljeva prije 600 i više godina. (Kada su se vršile prIpreme za izdavanje domaćeg novca poslije rata, u raspravama koje ime da nosi, iznio sam prijedlog da se zove „ban“ ili „kulin“. S obzirom da je za to bio potreban konzenzus tri strane, prijedlog nije prihvaćen pa je nazvan „KM MARKA“, po uzoru na naziv njemačke valute).
Naprijed je rečeno da je zbog izuzetne ljepote, težine i kvaliteta zlata od kojeg je iskovan, zlatnik kralja Tvrtka I ubrzo nakon što se pojavio bio je razgrabljen. Kako je bio iskovan u čast njegovog krunisanja za kralja, jamačno je tom prilikom dijeljen šakom – kapom svim učesnicima proslave, a slat je i drugima po Evropi koji nisu prisustvovali krunjenju, s kojima su Kotromanići bili u rodbinskim i prijateljskim vezama. Takvih je bilo puno, jer se iz arhivske građe zna da je Tvrtko uz sve, uživao veliki politički ugled u onovremenoj Evropi. Mletačka Republika ga je sa svim članovima njegove porodice upisala u knjigu svojih počasnih građana, itd. Ovo se s razlogom navodi kako bi se pokušalo objasniti zašto se do danas sačuvao samo jedan primjerak tog zlatnika zbog čega je unikatan. Kao takav ima dodatnu numizmatičku vrijednost. Pouzdano se zna da se taj zlatnik do 1944. godine nalazio u posjedu onovremenog direktora Zemaljske (Narodne) banke u Sarajevu Aleksandra Poljanića, pasioniranog kolekcionara i numizmatičara. Njegovim preseljenjem u Zagreb zlatnik je tamo otišao nakon čega mu se gubi trag, da bi se iznenada 1995. godine, u vrijeme rata u Bosni, pojavio na međunarodnoj aukciji u Zagrebu. Prije nego se kaže šta se tada s njim dogodilo, navedimo kako i gdje je nađen dotični zlatnik. Prema nekim navodima zlatnik je pronađen 17.12.1935. godine u šumi, na desnoj obali rječice Mileševke u okolici Prijepolja, oblast današnje Crne Gore koja je u doba Tvrtka pripadala Bosni. Našli su ga, navodno, neki seljeci. Zajedno s njim nađeno je desetak drugih zlatnika među kojima i dva zlatnika madžarskog kralja Ludovika I, i oko 90 komada sitnih srebrenjaka. Vlasti su od seljâka sekvestrirale nalaz nakon čega je pohranjen u poreskom uredu u Prijepolju, uz obrazloženje da se mora provesti postupak oko ustanovljenja vlasništva. Sud je o tome donio odluku 19.5.1937. godine, ali šta se sa zlatnikom desilo nakon toga ostalo je nepoznato do danas. Kao i obično kada se radi o unikatnom nalazu, tako i u ovome slučaju, ima više priča o mjestu i načinu nalaza, i o njegovoj sudbini. Po nekim kazivanjima, zlatnik je kupljen od nekog kujundžije u Livnu, drugi put se kaže da je kupljen na sarajevskoj pijaci. Navodno, u Sarajevo ga je donio neki seljak iz okolice Prijepolja od kojeg ga je kupio jedan jevrejski trgovac. Od njega ga je, pak, kupio direktor banke Poljanić i tako je došao u njegov posjed.
Dok je 1995. godine u Bosni i Hercegovini još uvijek trajao rat, i dok se Sarajevo nalazilo pod opsadom, negdje u maju te godine, piscu ovih redova, tadašnjem ratnom direktoru Zemaljskog muzeja, stigne vijest od njegovih zagrebačkih kolega da će se u Zagrebu održati međunarodna aukcija umjetnina, među kojima će top-predmet biti zlatnik kralja Tvrtka. Aukcija je, ustvari, i organizirana zbog tog zlatnika. Na tu vijest odmah sam pokrenuo akciju da se kako-tako naša država pojavi na njoj i pokuša ga otkupiti. Zahvaljujući razumijevanju onovremenog državnog rukovodstva osigurana su sredstva za tu namjenu i tako sam se pojavio na aukciji. Osigurano je onoliko novaca koliko sam procijenio da u našim uvjetima možemo ponuditi. Bio je to iznos od 60.000 onovremenih njemačkih maraka (DM). Aukcija je počela s ponudom nekih sitnih predmeta i umjetnina a onda je najavljen zlatnik bosanskog kralja Tvrtka I iz 14. stoljeća. Ustvari svi prisutni, koji su dupkom ispunili svečanu dvoranu zagrebačkog hotela „Esplanade“, čekali su taj trenutak. Početna cijena je bila 5.000 DM, i svaki put se za ponuđeni iznos povećavala za slijedećih 5.000 DM. Kako je rasla cijena, tako su odustajali brojni natjecatelji pa su na koncu ostala dva, ja i jedan je bio meni nepoznati gospodin, za kojeg sam kasnije saznao da je Hrvat iz Amerike, strastveni kolekcionar starog novca. Natjecao se za sebe a ja sam nastupio ispred Zemaljskg muzeja, odnosno naše države. Kada se došlo do cijene od 50.000 DM, bilo mi je jasno da je konkurent odlučan u namjeri da po svaku cijenu dobije zlatnik. Nakon što sam ja pristao na uzvikanu cijenu od 50.000 DM, na ponovi uzvik konkurent pristane na 55.000. Na uzvik ko daje 60.000 DM, javim se. Nastao je tajac. Svi su bili u iščekivanju da li će moj konkurent dignuti ruku što znači ide na 65.000. Prošlo je nekoliko minuta, i on je to učinio. Svi pogledi bili su usmjereni na mene, ja sam šutio. Nisam mogao dalje jer sam na raspolaganju imao 60.000 DM. Nakon što je aukcioner tri puta udario čekićem s povikom “ko daje više?”, a nije se niko javljao, objavio je da je zlatnik otkupljen za 65.000 DM. Tako je zlatnik i dalje ostao izvan naše zemlje.
Priča u vezi zlatnika, se međutim, ne završava s ovim. Po završetku aukcije krenem tužan i zamišljen prema Trgu Bana Jelačiča, kad najednom osjetim nečiju ruku na ramenu. Pogledam čovjeka koji mi se obrati: „O profesore, kakvo iznenađenje, od kud Vi ovdje u ratu, što ste tako zamišljeni“. Kad ko je, moj dobar poznanik iz Sarajeva, gosp. Muhamed Hadžiomerović, sestrić Adil-beg Zulfikarpašića. Ispričam mu za aukciju, a on na to: „Zaboga, kako za to nije znao moj dajdža, tjerali bi se do pola miliona i Bosna bi dobila taj zlatnik“. Uvjeren sam da bi zaista tako bilo jer je riječ o našem poznatom vakifu (dobrotvoru), vlasiku Bošnjačkog instituta u Sarajevu i velikom kolekcionaru. Ali, eto, bilo je kasno. Spomenimo još jedan slučaj koji je također u vezi s našim značajnim spomenikom kulture. Riječ je o Povelji Kulina bana čiji se original nalazi u Biblioteci Ruske akademije nauka u Petersburgu u Rusiji. Još u vrijeme kad sam bio ratni direktor Zemaljskog muzeja pripremao sam projekt da se pokuša vratiti u zemlju. Po završetku rata intenzivirao sam rad. Uspostavio sam kontakt ispred Zemaljskog muzeja s ruskom stranom i stvari su dobro krenule. Znajući kako to ide, s obzirom da mi je to struka, ponudio sam razmjenu. Mi njima neke njihove vrijedne stvari – dokumente i umjetnička djela (ikone) koje se čuvaju u Zemaljskom muzeju, a oni nama našu povelju. Do realizacije nije došlo jer su se s naše strane umiješali neki političari iz naše ambasade u Moskvi. Na velika zvona pokušali su da oni to ostvare na način kako se ne radi u ovakvim poslovima. Dakako, iskompliciralo se, a rezultat je da je druga strana odbila suradnju na tome, pošto su postali svjesni šta za nas znači taj komadić kože na kojoj je napisana povelja. Kako stvari stoje, čini mi se da ćemo u našim vitrinama prije imati zlatnik kralja Tvrtka, za koji postoje izgledi da nam se vrati, nego Povelju Kulina bana, za koju smo svi najviše zainteresirani i emotivno vezani.
PROF. DR. ENVER IMAMOVIĆ, DEBLOKADA.COM
Slika: Zlatnik kralja Tvrtka, u stručnoj literaturi davno proglašen remek-djelom evropske srednjovjekovne numizmatike. Pored svoje stvarne vrijednosti (težak: 14,03 gr, promjer: 3 cm, debljina: 1 mm, kakvoća: 24 karata), ima i vrijednost za državnost BiH jer je na njemu grb s ljiljanima koji je bio državni grb srednjovjekove bosanske države, odnosno bosanskog kraljevstva.
