Možemo uraditi zamišljeno

INTERVIEW

Drago Handanović, dobojski vajar: Sva svoja djela ostavljam gradu Doboju

Drago Handanović dobojski vajar ove godine obilježava četrdeset godina djelovanja u Udruženju likovnih umjetnika BiH, 60 godina umjetničkog rada i 80 godina života.

Rođen je u Ostrošcu kod Konjica. Otac mu je bio željezničar pa su zbog prirode njegovog posla često putovali i mijenjali mjesta prebivališta. Tako su 1943. godine su došli u Derventu gdje je Handanović završio osnovnu školu.

“Jedan dio gimnazije sam pohađao u Slavonskom Brodu gdje sam imao svoj atelje. To doba nazivam svojim najplodnijim periodom. Po povratku u Derventu, napravio sam bistu Vlade Šuputa po kojem se zvala tadašnja gimnazija u Derventi. I to je moja prva javna skulptura“, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Handanović.

Završio je Pedagošku akademiju kao stipendista Općine Doboj. Tada je i modelirao Nikolu Teslu.

“Odmah sam po dolasku u Doboj bio angažovan kao umjetnik, prvo na propagandi u oblasti kulture, naročito likovne umjetnosti i muzike, a potom i na izvedbi dviju bisti Miloša Kupresa i Refika Bešlagića. Također, studirao sam, često to govorim, dva predmeta, a predavao sedam, nije bilo kadra“, kroz smijeh govori Handanović, dodajući kako je jedno vrijeme u Umjetničkoj školi u Sarajevu predavao keramiku i vajarstvo.

Ljubav prema vajarstvu se javila rano, još od vremena kada je živio u Konjicu. A sve zbog rijeka na kojima se kao dječak igrao. Rijeke su, kaže, dale pečat toj ljubavi.

“Prvo na Neretvi, a onda u Derventi na Ukrini, tu sam sretao oblutke i veliku količinu gline. Kao dječak od pet godina počeo sam modelirati figure. U četvrtom ili petom razredu upoznao sam vajara Stanka Milanovića, tako da sam već u tim godina od svog profesora naučio negativ i pozitiv“, kaže Handanović.

Ponosno ističe kako je napravio prvu grupu mladih vajara pri Radničkom univerzitetu u Doboju i prvi atelje u Doboju.

“Godine 1965. mladi umjetnici, odnosni moji učenici iz gimnazije, bili su zainteresirani za kulturu. I u potkrovlju Centra za kulturu Doboj sve je počelo. Tu smo u dvjema prostorijama koje smo imali, napravili jedan atelje. Pravili smo razne skulpture. I sjećam se dobro da je moj učenik Branimir Višt, zajedno sa bratom Zvjezdanom, čuvao naše skulpture kada je bio zemljotres u Banjoj Luci“, navodi Handanović.

Gradu Doboju je iznimno zahvalan, kako kaže, uvijek je imao osjećaja za njega kao umjetnika.

“Dali su mi ovaj stambeni prostor, danas sam angažovan kao umjetnik i evo, hvala Bogu, služi me i zdravlje dobro. Također, otvaram izložbe, postavljam izložbe“, kaže Handanović, dodajući kako je 1971., zajedno sa Ilijasom Kruškićem, osnovao Sedamnaestoaprilski likovni salon, koji je, ustvari, bio njegova prva izložba.

Tada je i osnovana Umjetnička galerija u Doboju, inače četvrta u Bosni i Hercegovini. Handanović je jedinstven vajar u Bosni i Hercegovini.

“Nedavno me posjetio Nermin Delić, historičar iz Bihaća, koji mi je rekao da sam u BiH jedinstven. Kaže da razlog leži u tome što je, ustvari, ovo što radim skulptura. I u Enciklopediji likovnih umjetnosti piše da je Drago Handanović 1972. godine prešao u domen skulpture“, pojašnjava Handanović, dodajući kako to nije vrtenje na kolu i centrična forma nego modeliranje.

Svaka nagrada mu je, kaže, značajna. Ali, posebne su nagrade struke, odnosno nagrade likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti BiH.

“Davno sam ’82. godine, dobio nagradu, zatim ’83. pa 86., a poslije rata sam dobio još 3 nagrade. No, najznačajnija mi je nagrada Collegium Artisticuma Grand Prix 2018. godine, koja je najveće priznanje za umjetnika u BiH“, kaže Handanović.

Sedam nagrada struke, mnoštvo nagrada kroz kolonije, nagrade likovnih pedagoga, ali i onih lokalnih na našem likovnom polju, sve to stoji iza šezdesetogodišnjeg predanog rada.

Živjeti od umjetnosti je vrlo teško, posebno u Bosni i Hercegovini. I to nije, ističe Handanović, često ponavljana floskula.

“Mislim da vrlo malo kolega može živjeti od umjetnosti, sve se više ljudi bave performansom, novijim istraživanjima. Može se slobodno reći da to nisu djela koja nastaju rukom i trudom umjetnika“, objašnjava Handanović.

Mnogo stvari leži u predispoziciji koje su temelj dobrog vajara, ali postoji i ona najvažnija.

“Treba uložiti mnogo truda i mnogo dara, ali prvo je talenat, pa onda ljubav, a zatim podrška porodice, bez toga ne može“, kaže Handanović.

Da bi se neko odlučio baviti modeliranjem, potrebno je imati keramičku peć, grnčarsko kolo kvalitetnu glinu. Tako da je tu važna i finansijska strana. Međutim, podrška Doboja ovdje nije izostala. Općina Doboj nabavlja glinu i sve potrebne materijale. Imaju pet grnčarskih kola. I, kako kaže poznati vajar, brinu se o svojim umjetnicima.

“Ono što me najviše raduje, a što bi zasigurno i svakog umjetnika radovalo, odluka je gradonačelnika Doboja Borisa Jerinića da se dogradi zgrada Muzeja u Doboju i da se u tom prostoru napravi moja stalna muzejsko-likovna postavka. Kažu da umjetnik umire dva puta, prvi puta kad fizički nestaje, a drugi ako mu djela nestanu i raspu se kojekuda“, zaključuje Handanović, a na licu sreća, ozarenost, ponos jer je ovo prvi put da se u Bosni i Hercegovini živom umjetniku napravi stalna postavka u okviru zgrade jednog muzeja.

A, Doboj je to učinio, odao mu je počast za njegov šezdesetogodišnji predani rad. Iza sebe će, kaže, sve skulpture ostaviti Doboju kao sjećanje da je nekoć na tom prostoru boravio umjetnik koji je živio za umjetnost, ali koji je na kraju svoj život ostavio gradu u kome je stasao u umjetnika.