U Tuzli i Tuzlanskom kantonu danas je Dan žalosti, zastave su spuštene na pola koplja, a gradom vlada neopisiva tišina i tuga. Tuzlaci se tako sjećaju kada je prije 25 godina u eksploziji granate ispaljene sa položaja Vojske RS-a sa planine Ozren ubijena 71 osoba prosječne starosti 23 godine, a više od stotinu djevojaka i mladića je teško ili lakše ranjeno, javlja Anadolu Agency (AA).
Zilha Kurtalić je na Kapiji ostala bez 15-godišnje kćerke Vesne. Svakog 25. maja dolazi u Aleju mladosti, a kako godine prolaze njena bol je sve veća i veća.
“Bila je jako mlada, volila je život. Od tog dana, kada je poginula, je eto 25 godina, a bol ne jenjava. Kćerka, zet, unuka i muž, to mi je ostalo u životu i prijatelji, a podsjećanje na ovo… Ta bol ne jenjava. Ne mogu, nemam snage više, vjerujte“, kaže kroz suze Zilha Kurtalić, majka ubijene Vesne.
Adnan Beganović je imao 16 godina kada je ubijen. Četiri dana ranije, 21. maja, proslavio je rođendan.
“Poginuo je netom iza rođendana. Svake godine isto. Ne mogu, teško mi je govoriti. Za ovaj zločin ne znam kako da još nije Đukić iz Beograda izručen, da odgovara za našu djecu. To mi nije jasno nikako. Rekla sam prošli put, volila bih da taj sudija koji ga je oslobodio i pustio, da pogleda nama roditeljima u oči, da kaže ja sam ga pustio“, kaže Zekija Beganović – Mahmutović, koja je četiri godine nakon masakra, 1999. godine, rodila sina i dala mu ime Adnan.
Imenjak svog brata danas je student druge godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Njegovo rođenje donijelo je Zekiji kakvo-takvo olakšanje jer je ponovo imala dijete koje je mogla zvati Ado, Adnane…
“Bol je jedna te ista svake godine. Dakle, to se ne može opisati riječima. Ne postoje riječi relevantne kojim mogu opisati za ove trenutke koje provodimo ovdje, to je jednostavno isto svake godine, kaže Adnan Mahmutović, koji nosi ime po svom bratu kojeg nikada nije vidio.
U Aleji mladosti i na Kapiji mnogobrojne delegacije su položile vijence i cvijeće te odale dužnu počast nevinim žrtvama. U 20:55 će se oglasiti sirene… Za zločin na Kapiji samo je odgovarao Novak Đukić, general Vojske RS-a. Osuđen je najprije na 25 godina zatvora, a nakon poništavanja presude i novog suđenja pravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora. Međutim novu presudu je dočekao na slobodi iskoristivši mogućnost da zbog navodnog liječenja pobjegne u Beograd gdje slobodno živi.
Na Kapjiji su u jednom trenu ubijeni: Suzan Abdulismail, Edina Ahmetašević, Elvis Alagić Enko, Admir Alispahić, Lejla Atiković, Asmir Bakalović, Adnan Beganović, Damir Bojkić, Indira Borić, Ivana Bošnjaković, Elma Brguljak, Lejla Bučuk, Sanja Čajić, Selma Čaušević, Amir Čekić, Samir Čirak Ćiro, Almasa Ćerimović, Zada Dedić, Razija Djedović, Amir Đapo, Suzana Dušić, Amir Đuzel, Muris Fatušić, Ago Hadžić, Hamdija Hakić, Senad Hasanović, Šemsa Hasečić, Alem Hidanović, Nedim Hodžić, Hasan Hrustanović, Adnan Hujdurović, Elvira Hurić, Almir Jahić, Azur Jogunčić, Sandro Kalesić, Franc Kantor, Damir Kurbašić, Vanja Kurbegović, Vesna Kurtalić, Sulejman Mehanović, Pera Marinović, Nenad Marković, Amira Mehinović, Edin Mehmedović, Edisa Memić, Adrijana Milić, Nešet Mujanović, Edin Mujabašić, Samir Mujić, Elvir Murselović, Šaban Mustačević, Dijana Ninić, Selma Nuhanović, Indira Okanović, Rusmir Ponjavić, Raif Rahmani, Fahrudin Ramić, Nedim Rekić, Jasminko Rosić, Nihada Šišić, Armin Šišić, Senahid Salamović, Edhem Sarajlić, Jasminka Sarajlić, Aim Slijepčević, Savo Stjepanović, Jelena Stojičić, Ilinka Tadić, Azur Vantić, Mustafa Vuković i Adnan Zaimović.
