VJERSKE SLOBODE U JUGI! Mogao je Bajram, ali uz piće i viceve o glupom Muji

Čitatelj Deblokade kreirao je kratku, ali preciznu i širokog spektra analizu vjerskih sloboda u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, ali i nakon njega, sve dok je trajao jednopartijsko-totalitarni režim. Poseban naglasak je na pojašnjenju tadašnjih prava islamskih vjernika, imama i zajednice koja ih je okupljala. Kao ilustraciju ovog teksta, uzeli smo prikaz Skender-pašine džamije u Sarajevu koje su jugoslovenske vlasti srušile tokom šezdesetih godina 20. vijeka da bi na tom mjestu izgradili Centar Skenderiju. Pročitatje ovu korisnu analizu koja zamjenjuje mnoštvo dokumenata i vremena njihovog izučavanja:

Otprilike od 1977. godine po gregorijanskom kalendaru, počelo se donekle popuštati u Jugoslaviji po pitanju Islamske zajednice, navodno zbog velikog broja prijateljskih kontakata između Tita i nekih arapskih diktatora, te njihovih većinskih muslimanskih država čiji su studenti dolazili u u SFRJ na studije. Osim arapskih država, bile su još razmjene sa Indonezijom, nekim afričkim republikama, Malezijom itd. Počelo se malo slobodnije ići na studije u egipatski univerzitet Al Azhar i na hadžiluk u Mekku. I dalje je to bilo pod prismotrom, samo malo opuštenije. Još je bilo dosta hodža koje su bile na platnom spisku UDBE ili KOS-a, kao i katoličkog te pravoslavnog sveštenstva. Prije toga su zatvorene brojne medrese, osim sarajevske i možda mostarske, neke su i srušene, kao i crkve i džamije. Površinski gledano, jedna umjerena sloboda ispoljavanja vjere je postojala, ali je to bilo dosta nadgledano.

Sumnjivi su bili oni koji su u JNA službi tražili da ne jedu svinjetinu ili da ne piju alkohol. Za razliku od nekih drugih komunističkih država i eksperimenata, u Jugoslaviji se nastupalo sofisticiranije, neko bi rekao lukavije. Na primjer, ne bi se zakonski zabranila ni crkvena zvona ni ezani sa džamija. Vjerske slobode su bile donekle primjetnije u odnosu na druge komunističke zemlje. Mnogi su završili mektebe u Jugoslaviji, neki i medrese, ali je sve skupa koncipirano tako da svršenici ne bi imali konkretne i praktične koristi od takvih diploma.

Zatim, stvaran je kolektivni osjećaj kako je religija općenito, a naročito islam koji se uglavnom vezivao za takozvanu “tursku okupaciju” iz prošlosti, nešto primitivno, zaostalo, tragikomično, ponekad i “opasno.” Recimo, napisan je bio zakon o slobodi vjeroispovijesti, bez previše detalja šta to sve podrazumijeva, ali se istovremeno obično stanovništvo ohrabrivalo na izrugivanje svemu tome, i na polutajno prijavljivanje miliciji “sumnjivih” susjeda vjernika. Ljudi su privatno slavili bajrame, uskrse/vaskrse i božiće, i to se dopuštalo ukoliko nije preglasno, i što je važnije, ako se slavi na folklorni način, to jest isključivo na sekularistički način. Dakle, model sličan zapadnjačkom, gdje se duhovnost odstranila a nekadašnji vjerski blagdani su pretvoreni u folklorne, hedonističke i sekularne. Na primjer, slobodno ste slavili bajrame, ali ne bajram-namazom u džamiji, dovama, duhovnošću i skromnošću. Mogli ste i tako, ali je to bilo predmetom izrugivanja ili ignorisanja. Pikalo se ako bajram slavite uz gomilu hrane, lascivnih folk pjesmica, uz alkoholizirane “seanse,” bučne teferiče i zagrljaj sa komšijom druge etno-nacionalnosti po mogućnosti, ne i druge vjere, samo druge “nacionalnosti” jer im je zajednička vjera zapravo narodni “bratstvo-jedinstveni” jugo-sekularizam. Duhovnost je dakle otklonjena i ostavljena za druge praznike i druge svetkovine, kao što su prvi maj, 29. novembar, gregorijanske nove godine, Brozov umjetni “rođendan,” 22. decembar i eventualno Osmi mart. Govorilo se dakle, nema problema, budi ti vjernik, ali po standardu JUS, znači po mjeri ‘samoupravnog’ titoizma. Recimo, za potrebe vještačkog bratstva & jedinstva, zadrži svoju ličnu imenicu koja označava tvoju porodičnu religijsku pozadinu, proslavljaj bajrame na sekularni način, otiđi jednom ili dvaput godišnje i u džamiju, nije problem, ali zato sjedi sa narodom, proveseli se onako kako se većina veseli, uz hektolitre opojnih pića, sprži vlastite moždane ćelije, glasno se nasmij na ponižavajuće viceve o Muji, Sulji, Hasi i Fati, o Šiptarima, smatraj sebe naprednijim od onih koji klanjaju i poste tako što ćeš ponavljati kao papagaj kako držiš svoju vjeru u srcu i kako je vjera isključivo privatna stvar i ništa više od toga, obožavaj državu i državizam, ubjeđuj sebe da živiš u najboljoj državnoj tvorevini koja neće nikad nestati i slično. Pritom, skoro sve pogodnosti i prednosti koje su ljudi uživali u Jugoslaviji, od ljetovanja na Makarskoj ili Dubrovniku, do zimovanja po Jahorinama i Kranjskim Gorama i djelimično ograničenih vjersko/religijskih sloboda, nisu bile besplatne.

Sve je to naplaćeno pa i preplaćeno od 1991. pa nadalje, kao i prije 1945. godine, a na različite načine i između toga. Samo, malo ko o tome govori ili razmišlja. Većina samo emotivno i subjektivno ispoljava osobnu sjetu kako je njima lijepo bilo u mladosti i slično. Niko da se sjeti glasno a kamoli da prizna, kako je neko platio sva hedonistička uživanja i opuštenosti bivše Jugoslavije. Mnogi nedužni ljudi su to platili svojim slobodama, svojim platama i penzijama, svojim živcima, svojim brigama, svojom imovinom i naravno svojim životima. Ali neizlječivi i arogantni jugonostalgičari i titoisti još uvijek se ponašaju kao da im je sve to palo s neba, kao da je bilo besplatno.

Djelimično popuštanje se odnosilo najviše na one imame koji su bili njihovi doušnici odnosno poslušnici, i donekle na nižerangirane slojeve, anonimne ‘proleterske’ vjernike, ali hapšenje intelektualaca među vjernicima se intenziviralo i od javnosti donekle sakrivalo, odnosno medijski “uljepšavalo.” Pokušaj političke, društvene i moralne emancipacije sa muminima, to je već podlijegalo hapšenjima, isljeđivanjima, batinama i naravno montiranim procesima, od kojih je čuveni iz 1983. godine najpoznatiji i najveći. Ta popuštanja su trebala da posluže kao solidna reklama pred arapskim i muslimanskim ‘saveznicima’ i gostima iz nesvrstanih država. Istovremeno, šminkala se atmosfera pred olimpijadu, stvaran je lažni ambijent opće sreće da bi se sakrilo predbankrotno stanje i rastuća inflacija u državi. Stvaran je dojam kako su intelektualni vjernici nemoguća pojava kao takvi, pa su demonizirani jeftinom manipulacijom.

Hidžab je i dalje bio zabranjen izvan kuće ili izvan džamije, uz prešutno tolerisanje starijih žena koje bi ga nosile. Mlađe žene su ga stidljivo nosile tokom osamdesetih godina tog vijeka, izokola, diskretno, sve do ukidanja zabrane na kraju osamdesetih. Još je dugo prije toga hidžab bio zabranjen, pogotovo zarovi. Katoličke kaluđerice su bile pokrivene uglavnom ako su bile vezane za određeni samostan koji ima sporazum sa državom kao institucija, ali pokrivenim muslimanskama je bilo teže u tom pogledu pošto su najčešće bile samostalne. Osim vlastite porodice nisu imali značajniju zaštitu. U islamu nema samostana kao kod katolika. Ima samo Islamska zajednica kao administrativna vjerska ustanova, ali to je druga vrsta odnosa.

 

Preporučujemo:

 

1+