SREĆNI SU ZBOG HANDKEA! Otkuda Muharem Bazdulj i Nele s ove strane linije razgraničenja?
Na društvenim mrežama nalaze se tragovi nezadovoljstva što neki poznati i praćeni bh. mediji afirmiraju ličnosti koje su prešle liniju razgraničenja. Nakon što su otišli na onu stranu gdje važe vrijednosti suprotne onima na kojima počiva borba i ideja nezavisne Bosne i Hercegovine, neko ih uz dobrodošlicu opet dovodi u naše dvorište.
Sarajevsko Oslobođenje, tako, za jednog od redovnih kolumnista ima književnika Muharema Bazdulja, bivšeg Bosanca, sadašnjeg Beograđanina. Nije riječ o kosmopolitskoj pobudi nestalnosti življenja u jednom mjestu. Bazdulj je otišao iz Sarajeva jer je svoj ideološki iskaz najbolje mogao ispoljavati i ujedno obogaćivati upravo u Beogradu. On to i potvrđuje govoreći ‘sviđa mi se Beograd. Beograd je najveći i najvibrantniji grad u kojem se govori moj jezik, a ja sam za jezik egzistencijalno vezan’. Implicira da mu ne smeta što je Beograd i dalje grad u kojem se negira samosvojnost Bosne i Hercegovine, što se tamo i dalje herojstvo mjeri po masi zločina počinjenih po bosanskim selima i gradovima. Da ne spominjemo njihov odnos prema ostalim najvećim istinama našeg vremena kao što je pitanje srbijanske agresije na BiH, pitanje genocida, etničkog i vjerskog porijekla Bošnjaka… On je lični prijatelj sa Emirom Kusturicom koji je priznao da mu se dopadaju Bazduljevi tekstovi a to potvrđuje da su slična njihova gledišta, posebno ona o etničko-političkim i historijskim odrednicama ovih prostora. Bazdulj dijeli Neletovu i Kusturicinu predstavu o Sarajevu.
– Sarajevo je već odavno izgubilo svoju multietničnost i multikulturalnost kakvu je imalo prije i tijekom rata, rekao je kolumnista Oslobođenja u jednom od intervjua.
Nije ovaj književnik mogao izbjeći ni temu vehabizma koja je kreirana i predimenzionirana s ciljem pravljenja paralele velikosrpskoj i velikohrvatskoj hegemonističkoj i zločinačkoj politici. Svoj doprinos pumpanju ove teme dao je napisavši knjigu ‘Mali prozor’ 2002. Mogla bi se podugo nabrajati toksičnost kolumniste Oslobođenja, kao što je ona kada je, nakon masakra na Novom Zelandu, pokušao olakšati tešku činjenicu da je Radovan Karadžić bio inspirator za zločinca Brendona Tarranta, pa je kolumnista poručio ‘zaista nema nikakve potrebe da se “našim” proglašavaju i zločini na drugom kraju svijeta’.
Rođeni Travničanin, odigrao je svoju ulogu i tokom slučaja Peter Handke. Bazdulj se u nekoliko tematskih emisija na srbijanskim televizijama, od kojih je neke i sam uredio i vodio, svojski potrudio da neutralizira negodovanja protiv Handkea. Tako je i direktno poručio da mu je drago što je austrijski mu kolega dobio Nobelovu nagradu za književnost. Bazdulj je išao dotle da je štokholmske proteste majki Srebrenice i ostalih predstavnika žrtava sistema kojeg je Handke podržavao, nazvao provokacijama.
Porazno je što Oslobođenje i urednica Vildana Selimbegović afirmišu čak i Neleta Karajlića i bez imalo zadrške njegove gluposti donose kao mudrosti dana. Na kraju, mogu Bazdulj i Nele ponešto pametno reći oko ekonomije, muzike, književnosti, ali njihovi stavovi o velikosrpskoj agresiji, opsadi Sarajeva i Handkeu su presudni podaci u njihovim ličnim kartama i oni ih zanavijek kompromitiraju. Nažalost, argumentirajući to proširivanjem spektra stavova, ovako Oslobođenje daje priliku da se lažljive teze uspostave kao legitimna stajališta. Ako se tome doda da su one, u Bazduljevom primjeru, složene u pitak književnički izraz, sam po sebi snažan i uvjerljiv, pitanje je vremena kada ćemo etablirati najveće laži i izdaje kao jedan od legitimnih pogleda na istinu.
DEBLOKADA.COM
Slična objava:
