Osmjesi nekih Mostaraca pokazuju da su Stari, Neretva i ezani neodvojivi, donavijeka

Sanela Dilberović Šahović je Mostarka. Osmijeh joj pokazuje da taj grad nije ni umro ni pao, i da su Stari, Neretva i ezani neodvojivi. Po njenoj upornoj sreći se vidi da će tako biti donavijeka. Sanela je kćerka poznatog hercegovačkog novinara Izudina Šahovića. Poklonila je publici jednu crticu iz praskozorja dvostruke agresije. Njenu poučnu ličnu priču, koja može biti opća lekcija za snalaženje u ovom vremenu, jer konotira aktuelnom vaskrsnuću paradržavnih politika, prenosimo u cjelosti, kao i pjesmu “Ostaće grad” Sanelinog brata Ćamila Šahovića koja prati objavu:

U septembru 2021. je bilo tačno 30 godina od dolaska rezervista JNA iz Crne Gore i Srbije u naš grad. Dolazili su u naš lijepi dućan u Fejićevoj, krvavih očiju, ostavljajući za sobom smrad rakije i saransaka, bacajući kalašnjikove na pult gdje smo izlagali skupocjenu talijansku robu, i nisu pitali za cijene. Govorili su da će za mjesec-dva doći, i svakako sve uzeti. Sve, uključujući i mene. Gledali natpise po radnji, svjetski poznatog zaštićenog imena, i govorili da će uskoro sve pisati ćirilicom…

Za nas je već tad počelo, puno ranije nego za moju raju, uljuljkanu u toplini mostarskih noći, i u bratstvu i jedinstvu. Već tad je telefon zvonio svaku večer poslije dnevnika, jer kakve god da su bile vijesti iz Mostara tih mjeseci, otac je izvještavao, kao jedini TV novinar-dopisnik TV Sarajeva. To je bilo dovoljno da im budemo krivi, da budemo na svim njihovim spiskovima za likvidaciju, i to su nam svaku večer poručivali, i opisivali kako će nas ubiti. U pismima koje smo svakodnevno nalazili u sandučetu bilo je “već utvrđeno mjesto, vrijeme i način pogubljenja” mog oca ili nekoga od familije. Pisma kucana na pisaćoj mašini, u potpisu “Mostarska oluja”. Kao i sve ostalo, i ovo nam je bilo povod za šalu, pa smo raspravljali koga će prvog likvidirati. Od oružja nismo imali ništa, a vrata su se vrlo teško zaključavala, pa smo često spavali pored otvorenih vrata. Kad bih ujutro ustala i vidjela širom otvorena vrata, uhvatila bi me panika, a otac bi me smirivao, govoreći da četnici sigurno misle da imamo punu kuću oružja i blindirana vrata, pa bi se dugo smijali zbog “uspješnog” blefa.

Uglavnom, što su prijetnje bile češće i maštovitije, ja sam bila sigurnija da nigdje neću otići iz Mostara, mada sam nedugo prije imala sasvim drugačije planove, o visokim školama u jednoj od evropskih metropola. Kako tad probudiše inat u meni, tako i dan-danas, još intenzivnije…

U tom periodu, moj brat je napisao pjesmu “Ostaće grad”, i to je jedna od rijetkih uspomena koju sam uspjela sačuvati nakon obje agresije koje je Mostar preživio, i preživljava:

Na kraju

će svaki kamen sačuvati

svoju tajnu.

 

Pustiće svaki po jednu

suzu

vodi koja ne bira.

 

A koliko li je crvenih karanfila

odnijela Neretva,

i koliko li će još snova,

zamrznutih dječijih igara

pretvoriti u huk.

 

Kuda vam to čizma gazi?

 

Kaldrma stara ne ide vašim putevima.

 

To svaki kamen čuva svoju tajnu

To boli stisak ručica

k'o lagani treptaj srca.

 

Bože,

neću da živim sa onima

koji otimaju dječiji

san.

 

Neka im sudi historija

osvanuće neki drugi dan

kad se ljubav budi.

 

A ostaće, ostaće

grad

u njemu svaki kamen

nosi jednu tajnu.

 

O kako su teška stradanja

njina

ćutim olovnu, sivu jesen

i kako se kida bijela

haljina

vjenčanje je s tamom.

 

Gdje li se sakrila

moja

domovina?

 

Bože,

neka im besmrtni luk

poveže sve istočne i zapadne

strane neznanja,

bezumlja.

 

Na kraju će svaki kamen
sačuvati svoju tajnu…

 

(Ćamil Šahović, sept. ‘91.)

 

0