Imao je 17 godina, htio je biti imam, svako ga je volio, ali su ga ubili u genocidu

Imam Čaršijske džamije u Srebrenici Ahmed Hrustanović podijelio je priču o svom daidži Muji kojeg su zlikovci ubili nakon pada ove “zaštićene enklave” u 17. godini života. Mujo je jedan od desetina hiljada čije su snove o životu prekinuli protivnici Boga i ljudi. Hrustanović je svoju objavu naslovio sa “Ovca i pčela i dajža Mujo su iz dženeta malo na ovaj svijet svratili”:

Ne veže me puno sjećanja za njega. Upamtio sam ga vrlo smirena i bogobojazna dječaka koji je imao veliku želju da bude imam, da bude efendija. Daidža Mujo je ubijen nedaleko od Memorijalnog centra Potočari u svojoj sedamnaestoj godini, pronađen je u masovnoj grobnici na Budaku odmah iznad mjesta gdje je sada ukopan.
Upamtio sam vrlo upečatljive priče o njemu i njegovom odrastanju. Po rođenju bio je bolešljiv te je znao po nekoliko mjeseci kao beba provoditi u bolnici u Beogradu. Po povratku kuću hranu je uzimao samo od onog ko je nosio bijelo. Tako, kada su ga htjeli nahraniti morali su obući nešto bijelo. Mujo je bio jedanaesto djete koje je rodila moja bika Hava. Mujo je bio posebna ljubav. Volio je svakog i svako ga je volio. Bio je mamin mezimac, ali nikada to nije koristio. Bika je uvijek upozoravala svojih osam keva da ga paze i čuvaju: “Mejro, Ramiza, Zado čuvajte Muju…”.

Mujo je pokazivao posebnu ljubav prema džamiji, učenju ezana i Kur’ana, prema imamskom pozivu. U opkoljenoj Srebrenici, posebno u kampu Slapovići u Jadru, vakat u džamiji skoro da nije propuštao. Lijep mekam imao, još lijep ahlak i veoma stidan pogled i crvenilo u licu. Sjećam se tetka Zada mi je pričala, ovamo kad su prešli, kad smo ga ukopali i kad ga više nije bilo, pričala mi je da u opkoljenoj Srebrenici se nije imalo šta jesti, a kamoli obući, no rahmetli dajdža Mujo je našao negdje nekakav crni mantil i često bi ga po kući oblačio, zamišljao da oblači imamsko džube. “Seko, seko, kako mi stoji? Jesam li pravi efendija? Jednom kad sve ovo prođe, kad završim škole, nosit ću džube i ahmediju kao pravi imam…”.

I dok pišem ovo suze mi teku, a poteknu haman svaki put kada svoje džube oblačim i ahmediju na glavu stavljam. Svaki put kad sa ofingera skidam svoje džube ova priča i ova scena mi je u glavi. Ne znam ni kako Bog dragi mi pokaza put i kako me dovede do toga da danas budem u mihrabu o kojem je moj ubijeni dajdža Mujo sanjao, ali možda je to i njegova posljednja dova ili dova moje drage bike Have.

Naumpadne mi moj smireni daidža Mujo kada sam ga jedne prilike sreo na putu iz Miholjevina ka Dedićima kako čuva ovce. A ja, nemiran i znatiželjan zastanem, te kao mali vragolan pokušam da uhvatim i zaješem ovcu, a on će: “Nemoj, ljubi daidža, mučiti životinju, ovca je dženetska…”. Bika je uvijek to govorila: “Sine, ovca i pčela je iz dženeta.” Naučila je to od svog oca staroga efendije Šećana Čočića iz Daljegošte. Naumpadne mi daidža Mujo, duša smirena, uvijek kod kur’anskog ajeta: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!” (Al-Fedžr; 27-30)

Eto to je dajdža, moj Mujo. Pričat ću djeci svojoj kao što je bika njemu, nije sam ovca i pčela nego i Mujo je iz dženeta. Dobri bošnjački insan svaki je iz dženeta.
0