Ideološke manipulacije historijom preko jasenovačkih žrtava
Ratovi se zaista mogu voditi na razne načine, pa tako i pomoću kinematografije, potvrđeno toliko puta. Ovih dana imamo i friške primjere. Aktuelna frtutma koja traje oko srbijanskog filma naslova “Dara iz Jasenovca” režisera Predraga Antonijevića, dovoljno je medijski obrađena, a sve sluti da će to trajati još neko vrijeme.
PIŠE: AMIR TELIBEĆIROVIĆ
Samim filmom se već dosta bave recenzenti, kritičari, historičari, analitičari, režiseri, besposličari, tako da ovo nije o filmu, a nije ni o kontroverzi što prati njegov scenario. Režiser Antonijević je svojim javnim izrugivanjem žrtvama prijedorskih konc. logora rekao dovoljno o sebi i o nekim od razloga za pravljenje svog filma, tako da ni on sam ne zavrijeđuje neki poseban osvrt. Unutar cijele halabuke oko filma i reakcija na isti, promiče nešto bitno i značajno. Naime, famozne društvene mreže su pretrpane usporedbama onoga što se desilo u Jasenovcu 1940-ih godina po gregorijanskom kalendaru, sa onim što se dogodilo u Srebrenici 1990-ih. Slične rasprave se vode i izvan cyber svijeta, među novinarima, po kafićima, uredima. Jedan od razloga je i film Jasmile Žbanić “Quo Vadis, Aida” posvećen srebreničkim žrtvama. Mnogi su taj film iskoristili za usporedbe sa spomenutim filmom o Jasenovcu, ali ne uspoređujući puno same filmove nego njihove tematike i historijsko-političke narrative. Šovinistički sudari su neizbježni u takvim poređenjima. Neki srpski ekstremisti relativiziraju Srebrenicu u odnosu na Jasenovac, ili negiraju, što je zapravo specifična zamka za javnost a naročito za mnoge Bošnjake, pa donekle i Hrvate. Mnogi Bošnjaci su vjerovatno nesvjesno ‘pristali’ na takvu igru. U svojoj odbrani žrtava Srebrenice oni sami relativiziraju srebrenički genocid jer prepucavanja idu u smjeru navlakuše kojom se sve više “tvrdi” kako je Srebrenica bila kao neka osveta za Jasenovac, pa se onda ostane samo na tom nivou rasprave. Na ovakvu podvalu padaju sve više i mlađi naraštaji. Ulazak u takvu raspravu ne samo da vodi krivom tumačenju i Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije i napada na BiH iz 1990-ih, nego odgovara velikosrpskom narativu. Stoga se ovdje obraćamo onima koji su nesigurni na ovom polju, neupućeni, zbunjeni ili emotivni. Onima koji pristaju na takva prepucavanja i takve komparacije.
Relativizacija i manipulacija, k’o dva oka u glavi
Dakle, Srebrenica se ne može ni objasniti Jasenovcem, a kamoli pravdati pa još računati kao nekakva “kasnija osveta”. Uostalom, i Ratko Mladić je poznat po izjavi da se u Potočarima “sveti Turcima zbog bune protiv dahija”, ne zbog Jasenovca.
Velikosrpska indoktrinacija jedno vrijeme je pokušavala pravdati Srebrenicu akcijama Nasera Orića, pa onda ublažavala genocid pričom o slobodnoj deportaciji srebreničkih žena, da bi sada polagano pokušala da u cijelu priču suptilno uveže Jasenovac preko filma “Dara iz Jasenovca.”
Relativizacija i krivotvorenje historijata idu dotle da se povjeruje kako se u Drugom svjetskom ratu desio genocid samo nad Srbima u NDH (ponekad se Rome i Jevreje računa kao Srbe), a kao reakcija na zločin i nepravdu, pola vijeka poslije desila se Srebrenica.
Prije Srebrenice, desili su se Foča, Višegrad, Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Trebinje, Nevesinje, Bijeljina, Prijedor, a pola stoljeća prije agresije na BiH uporedo sa Jasenovcem, događao se genocid nad Bošnjacima (tada muslimanima) Podrinja, Bosanske Krajine, Sandžaka, neovisno od Jasenovca. Koga zanima, neka čita izvještaje četničkog vojvode Pavla Đurišića, ili knjigu beogradskog partizana Vladimira Dedijera naslova “Genocid nad Muslimanima,” objavljenu par godina prije agresije, ili memoarski zapis “Put u Foču” Adila Zulfikarpašića, ili novijeg datuma TV interview sa mladim beogradskim historičarem Milanom Radanovićem koji javno potvrđuje četnički genocid nad muslimanima pribojskog i fočanskoga kraja za vrijeme Drugog svjetskog rata (svako može pogledati i poslušati na YouTube), ili predavanje Antuna Miletića na istu temu, također javno dostupno svima, i dokumentirano.
Ako se bude slijedila laž o “osveti” ili o navodnom “strahu od ponavljanja Jasenovca” kao uzroku pokolja u Srebrenici i Žepi 1995 godine, onda se po logici treba zapitati da li je artiljerijska opsada Sarajeva također “osveta za Jasenovac” ili za nešto drugo? Da li se isto odnosi na opsadu Goražda, Bihaća, masakra na Tuzlanskoj kapiji, na brojne logore za nesrpske žitelje, na više stotina sistematski uništenih džamija, mesdžida, biblioteka, samostana? Slična stvar se može pitati za Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Knin, slavonska sela, pa onda poslije još i Kosovo kao ‘biber po pilavu’. Nekako se desilo da Zagreb nije bio meta “osvete za Jasenovac”, ili Split recimo, iako ima onih koji bi i to “logički” uvezivali. Ukoliko krenemo još dublje i apsurdnije, možda je po toj kvazilogici i NATO bombardiranje Beograda bila osveta za konc. logore Banjica i Staro Sajmište gdje su srbijanski odredi Nedićevaca bez pomoći njemačkih trupa zatvarali beogradske Jevreje. Srbijanski režiseri bi mogli snimiti solidan film o Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću, udarnim srbijanskim odnosno srpskim nacistima, ali valjda im se ne gnjavi sa tim.
Drina kao koncentracijski logor
Među Srbijancima koji priznaju genocid u Srebrenici, ili ga ne nazivaju tako, ali se trude suosjećati sa žrtvama, postepeno se provlači priča kako se u ratovima iz 1990-ih prvi put osramotila srpska vojska, donekle i narod, stvarajući utisak da velikosrpski šovinizam nikada nije postojao prije Miloševićeve ere, kao da su agresija i etničko čišćenje iz 1990-ih bili neki izuzetak. Izvjesni Milan St. Protić diplomata iz Srbije, dao je televizijsku izjavu kojom priznaje genocid u Bosni počinjen od strane srpske vojske, uz dodatak da Srbi to nikada prije nisu radili. U tome se krije slatkorječiva podvala. Valjda je do sada već jasno na koji način. Nije čak potrebno ni da se čita između redova, dovoljno je pregledati dokumentaciju, slikovne zapise, knjige i živa svjedočanstva.
Prije izvjesnog vremena je Rajko Vasić iz Banjaluke, nekad poznat među novinarima kao Dodikov potrčko, navodno rekao kako se četnici ne mogu uspoređivati sa ustašama jer četnici nisu vodili koncentracione logore. Nije se tada našao nijedan medijski radnik da mu kaže kako su njihovi logori bili Drina i Neretva, kao i brojne jame širom BiH i Sandžaka. Četnici su bili nešto praktičniji od ustaša po tom pitanju, i jeftinije su prošli.
Zbog svega ovoga, treba prestati sa poređenjem Srebrenice i Jasenovca. Kada se dođe u raspravu takvog tipa, onda Jasenovcu kao stratištu iz drugog svjetskog rata kojeg sugovornik nameće kao nečiju kolektivnu krivnju, treba suprotstaviti druga stratišta bivše Jugoslavije, naročito u BiH, umjesto događaja iz zadnje agresije, iako dalja poveznica i sa jednim i sa drugim ratom postoji.
Ne bi se smjelo dozvoliti da priča o Srebrenici baci u sjenu ili čak zaborav ostale velike zločine počinjene na tlu BiH, zločine također genocidnih proporcija gdje prijedorski kraj zauzima posebno mjesto, skupa sa Podrinjem, a svi su prethodili Žepi i Srebrenici. Onaj ko prizna genocid u Srebrenici nema pravo samo zbog toga ostati uskraćen za podatke o događanjima u Prijedoru, Foči, Zvorniku ili Višegradu, stratišta ima još više.
DEBLOKADA.COM
