HASTAHANA! ‘Urbana raja’ u borbi za ostanak sotonističkih simbola u Sarajevu?

“Napraviše papci od Sarajeva jedno veliko ruglo sa svojim građevinskim poduhvatima.” Tako glasi komentar anonimnog čitatelja web portala od TV N1. Inače, ova TV kuća je poznata kao naročito sugestivan medij, pa je za očekivati i takve komentatore na svojoj web stranici. Komentar je izražen uz članak o aktuelnom eliminiranju glomazne “umjetničke” instalacije u sarajevskom parku Hastahana, konstrukcije koja tamo stoji niz godina.

PIŠE: AMIR TELIBEĆIROVIĆ 

Ticano samoga komentara, tačno je da u današnjem Sarajevu ima dosta loših urbanističkih zahvata, nažalost, i estetski i funkcionalno i tehnički. Nisu svi takvi, ali ih ima u primjetnom broju. No, moderni građevinski zahvati koji se ponekad prebrzo realiziraju, nisu obilježje samo Sarajeva sadašnjice, nego mnogih krajeva svijeta, i razvijenih i nerazvijenih država te gradova. Pritom, te stvari nisu nove u Sarajevu, i nisu oznaka trenutnog političkog trenda, niti su nastale od završetka opsade grada pa do sada.

Osobe koje šire takve komentare, često izbjegavaju spomenuti kako ti famozni građevinski “papci” ili arhitektonski malograđani djeluju u Sarajevu još od završetka Drugog svjetskog rata. Brojne sive, neugledne, depresivne i ponekad urbanistički nepravilne zgrade su izgrađene širom Sarajeva tokom SFRJ komunističke vladavine. Ovo danas je uglavnom nastavak ili možda ‘kalemljenje’ na takav način gradnje. Više generacija rođenih u Sarajevu za vrijeme jugoslavenske vladavine, svojim odrastanjem u takvim zgradama, stekli su vizuelnu naviku gledanja u njih, sve skupa začinjeno uspomenama iz mladosti, pa ih stoga ne primjećuju i ne doživljavaju kao ružne, kao nepravilne, kao djelo ‘papaka,’ niti kao bespravne u određenoj mjeri. Moć navike je čudo, što bi se reklo. U skladu sa takvim poimanjem bliže okoline, možda i velika metalna “umjetnina” sa Marindvora u očima mnogih osoba poput ovoga komentatora sa TVN1 portala, djeluje kao nešto atraktivno, smisleno, estetski dotjerano, pismeno. Zapravo, vjerovatno im ne djeluje nikako, kao da ne postoji, bar do nedavno, kada su općinske vlasti odlučile da je uklone. Odjednom su počeli da je primjećuju, pa čak i da brane. Evo nekoliko detalja na temu potvrde kako se radi o još jednoj manifestaciji poremećenosti “periodnog sistema vrijednosti.”

 

MULTIKULTURNI ILI…?

Nekih pet do, otprilike, deset godina poslije opsade Sarajeva i zvaničnog ratnog stanja, u sklopu obnove grada, pored projekata vezanih za popravku oštećenih ili sasvim uništenih ulica, kuća, krovova, ustanova, što je bilo umnogome vezano za investicije iz drugih država, u Sarajevo su investirali i neki umjetnici, ili su barem medijski smatrani umjetnicima, ili su sami sebe tako predstavljali, ne zna se baš precizno. Ko su zaista bili ti ljudi koji su “poklanjali” Sarajevu, ili Mostaru, svoje instalacije, nije se dovoljno istraživalo. Sve skupa je djelovalo kao da oni čine uslugu Sarajevu, te da gradske ili općinske vlasti ne mogu tek tako da odbiju te “umjetničke” poklone za grad, kao da u BiH nije bilo umjetnika za javne postavke instalacija. Plus, kružila je okolo tvrdnja da su neki od stranih umjetnika – donatora bili u svojim zemljama nepriznati ili nedovoljno afirmisani, pa im je javna površina Sarajeva usred obnove dobro došla za promociju odnosno trajnu izložbu vlastitih uradaka. Mediji su trebali samo da ih predstave kao uspješne i međunarodno priznate umjetnike. Nema dovoljno dokaza nečemu takvom, ali jeste moguće tako nešto. Javna je tajna da je bilo takvih ponuđača. Neke od takvih post-opsadnih umjetnina su, na primjer fasadne slikarije u naselju Hrasno, navodno poklon od nekih umjetnika iz Amsterdama. Bilo je toga dosta, da ne nabrajamo sad, a najpoznatija je možda metalna statua gole muške figure koja šipkama kao sastavlja globus, uz pomoć malih metalnih ptica, smještena preko puta Ekonomskog fakulteta. Nazvana je po “multikulturnom čovjeku koji će izgrađivati svijet,” kako piše ispod skulpture. Možda je dodvoravanje kroz pretjeranu upotrebu izraza ‘multikulturalnost’ bio jedan od glavnih razloga prihvaćanja ovog poklona u Sarajevu, a nije prošlo ni bez kontroverzi.

 

MOGUĆI OKULTIZAM?

Ipak, i subjektivno i objektivno govoreći, golema skalamerija u parku Hastahana, spada u posebno ruglo. Navodno kao poklon nepoznatog umjetnika iz Njemačke, i ova skulptura je tumačena kao nekakav simbol “multikulturalnosti.” Niko još smisleno nije objasnio kako, ali očito nije nikome bilo pretjerano bitno. Mogao je bilo ko reći da predstavlja i multivitaminski izražaj, opet bi prošlo bez objašnjenja, a skoro niko se ne bi previše trudio da shvati. Tvrdilo se i kako je konstrukcija ogromna da bi stala u bilo koju umjetničku galeriju pa se eto kao “morala” staviti na otvoreni širi prosor Hastahane. Kako je dopremljena u Sarajevo, nije ponuđeno javno objašnjenje. Vjerovatno u dijelovima, pa se tako u dijelove i rastavlja. Odjednom, mediji pišu kako su “građani ogorčeni,” odlukom lokalnih autoriteta da se ukloni ovo ruglo. Koji građani i koliko građana, time se mediji ne bave, pogotovo ne TV N1. Važno je da naslov teksta na tu temu zvuči izazovno ili moćno – “građani ogorčeni.” Radi se o “građanima” koji su se vizuelno navikli na ovo zdanje u parku, konzervativni su a nazivaju se liberalnim i progresivnim, i možda misle da će ta instalacija vječno tu stajati, ko zna. Nije poznato ni da li su oni čuli primjedbe stranih turista u Sarajevu. Mnogi od stranaca su prethodnih godina pitali svoje lokalne vodiče šta predstavlja ta “umjetnina”, zašto je tu, ko je autor, ili zašto je tako nezgrapna i bizarna. To malobrojne iskompleksirane “građane” vjerovatno ne zanima. Po internetu kruži polušaljiva slika sa natpisom – “Ukoliko se osjećate glupo, samo se sjetite da su ljudi na ovoj slici platili pedeset eura da bi vidjeli nevidljivu umjetnost”. I zaista, na slici koja je nastala negdje, nije ni bitno gdje, stoje posjetitelji neke izložbe koji posmatraju prazan zid, bez ikakve slike, crteža, fotografije ili statue. Naprosto, pod firmom “savremena umjetnost,” to je prošlo kao nevidljiva umjetnost za koju su mnogi platili da je pogledaju. Možda nisu na tom rangu branitelji ove nakarade u Hastahani, ali nisu ni daleko.

U međuvremenu se pojavilo jedno zanimljivije tumačenje ove instalacije. Naime, neko je primjetio kako je ona plasirana tačno nasuprot obližnje džamije Magribija, i to tako da bude na smjeru kible, pravcu namaza. Detaljnijim izučavanjem, može se opaziti kako instalacija sadrži više nakaznih figura koje podsjećaju na okultne simbole (pogledati naslovnu fotografiju) što ih koriste navodno i neki satanisti po svijetu. Prilikom mračne ceremonije u Švicarskoj od prije nekoliko godina, povodom otvaranja najdužeg planinskog tunela na svijetu, održanoj na visokom nivou, moglo se vidjeti mnoštvo bizarnih i okultnih figura, utvara i performansa. Među njima se moglo naći figura i maski nalik prikazama sa ove sarajevske instalacije. Navodno se nađe ponešto drevnih babilonskih simbola, možda i staroegipatskih. Asocijacije na mitološko feničansko “božanstvo” Moloha su također tu negdje. Moloh je poznat i po prinošenju ljudskih žrtava za njega. Sve to dobija dodatnu težinu pri činjenici da se ovo nalazi uz Magribiju i na pravcu kible. Pošto je ova instalacija ovdje godinama, nameće se pitanje kako oni koji nude tumačnje o mračnoj pozadini instalacije uz podvalu obližnjoj džamiji Magribiji, tek sada primjećuju svu tu zlokobnu simboliku? Neovisno od toga da li zaista tako ili nije, kako se ovo nije primjećivalo prethodnih godina, makar ne sa javnim primjedbama kao danas? U svakom slučaju ima dovoljno razloga da se ova kvaziumjetnost ukloni sa ovog prostora (po mogućnosti i sa bilo kojeg drugog javnog prostora, ali za početak da ode i sa ovoga je već nešto) neovisno od budućeg statusa Hastahane. Postoji stara međunarodna izreka kojom se kaže kako je najveći uspjeh đavla, šejtana ili vraga, to što je ubijedio ljude kako on, zapravo, ne postoji, nema ga. Na tome se valjda i temelji uspjeh zla po svijetu, pogotovo kada se povjeruje da njega nema u pričama o umjetnosti kao nečemu plemenitom, u književnosti, u priči o humanizmu, u simpatičnoj zabavi, u kinematografiji, u svakodnevnim sporednim sitnicama. Mnogi pobornici moderne “umjetnosti” poput ljubitelja nakazne instalacije na Marijin Dvoru, vjerovatno većina, sebe smatraju naprednim, cool, opuštenim, slobodarskim, šarmantnim, buntovnim, pa kao takvi ne vjeruju u “mitološka” arhaična bića i pojmove poput šejtana, demona i slično. To su za njih primitivni koncepti umno zaostalih na koje gledaju sa arogatne visine, često iskompleksirane visine. Možda je zato njima i privlačna ta morbidarija od umjetničkog djela, ili glume da im je privlačna kako se ne bi izdvajali od savremenih ljubitelja “neshvaćene umjetnosti i umjetnika,” po klasičnom principu iz proslavljene i svevremenske priče “Carevo novo ruho”. Neki bi rado priznali da se radi o nečemu što treba maknuti iz parka, ali ne žele da se na taj način ofiraju, to jest izdvoje iz mase ili rulje, popularno zvane fina gradska raja.

 

SUVIŠNA IMENA

Uporedo sa negiranjem đavla, oni su većinom deklarisani ateisti i agnostici, te im je stran i koncept praktične vjere u Boga, samo prihvaćaju one verbalne. Stoga ima neke poluskrivene simbolike u tome da je park Hastahana usput nazvan i po čuvenom komunističkom političaru Nijazu Durakoviću. Prema jednom živućem svjedoku, i ličnom te višegodišnjem poznavatelju Durakovića za njegovog ovozemaljskog života, Duraković je znao namjerno psovati Boga tom svjedoku te navodno još nekim istaknutim vjernicima. Možda je čovjek prestao prije nego je preminuo, možda se i pokajao, ali to se moglo odnositi samo na psovku, ne i na ideologiju koja ga je naučila tome. Ukoliko se uspješno ukloni ova instalacija, možda vremenom nestane i suvišnih imena za ovaj park koji je ime dobio po staroj bolnici što je dugo tu stajala, to jest po hastahani. Čak i ako se izgradi neka nova građevina koja bi zaklonila zelenu površinu parka, i dalje bi to bila hastahana, ako ništa među ordinarnim stanovništvom, naročito među taksistima.

DEBLOKADA.COM

 

Čudna i zastrašujuća instalacija ispred džamije Magribija u Sarajevu
1+