PARGAN! Član Salkićevog Savjeta postavlja nam sedam pitanja zbog kojih ćemo se postidjeti

Nakon što je uslijedila kanonada kritika na formiranje Savjeta potpredsjednika RS-a Ramiza Salkića, oglasio se novinar i književnik prof. Mehmed Pargan, jedan od članova ovog tijela. U jednom od svojih prethodnih obraćanja javnosti, naglasio je da je riječ o dobrovoljnom djelovanju kojim se želi pomoći Salkić u svom radu na ojačavanju Bošnjaka u manjem bh. entitetu. Sada prof. Pargan prelazi u kontranapad i postavlja pitanja kritičarima ove plemenite ideje i akcije. Prenosimo njegovo obraćanje javnosti (uz blage izmjene):

Svi imaju pravo da pitaju i budu pitani. Prošle su mene pitali. Ove hefte ja pitam!

Sedam dana, onako uzgred, čitam šta pišu zapjenjene Bošnje po društvenim mrežama optužujući organizovani pokušaj jedne grupe ljudi da da svoj mali doprinos podizanju kvalitete života Bošnjaka u bh. entitetu RS, jačanju vladavine prava itd. Utrkivali su se mnogi u pjuvanju, mudrovanju, optuživanju… I veliki i mali, i zeleni i crveni, i oni zejtuni, a i oni turundži. Svako je imao svoje razloge. Pitao je ‘obični’ svijet i mene običnoga, šta je to, je li to ono, ili nije ono. I ja šturo objasnio. Onda su mi drugi ‘obični’ pisali da ne treba da se pravdam i objašnjavam. E, sad, svi su oni upravu, ali i ja sam – sada ja mogu da šutim kad hoću i da i ja pitam šta hoću, i one obične a i one koji nisu obični. Ako je kakve koristi od pitanja da onda krenemo:

1. Kada ste vi obični sjeli u kola ili se skupili, vas 20, pa zakupili autobus, pa otišli na džumu u Gacko, Potočare ili u Kozarac, da date podršku Bošnjacima koji tamo žive. Za to vam ne treba Država ni političari. Jok, treba vam samo 20 KM i petlja. Iskren nijet. A da ne kažem zašto mjesna zajednica Alifakovac (ako takva postoji) nikada nije napravila stotinu iftara, pa se odvezla grupa autobusom da zajedno iftari sa povratnicima u Novoj Kasabi. A ne da pljuju po nekim koji su zloupotrijebili ramazan, pa se slikaju sa povratnicima. Slobodno i vi ‘zloupotrijebite’ – organizuje se, idite tamo i slikajte se. E, valja imati petlju. Lakše je sjediti kod kuće i pljuvati po drugima, kvareći svoj post.

2. Kada ste vi neobični, koji vodite kulturne institucije, sportska društva itd, nazvali svojih dvadeset kolega, ili deset, ili jednog, pa dogovorili da svaku heftu (ili makar jednu) u godini neko organizuje u Potočarima kulturni događaj, u Kozluku sportski, u Tarevcima seminar… Bez posebnih ulaganja već one sadržaje koje već imate na svome repertoaru. Za to vam ne treba Država niti političari. Niti novac. Samo obraz, iskren nijet i uvjerenje da volite ovu zemlju.

3. Kada ste vi neobični, koji imate svoje firme i kapital otišli u Vukosavlje ili u Janju da uzmete poslovni prostor i otvorite svoju poslovnicu ili firmu, da zaposlite povratnike i zarađujete zajedno sa njima. A da niste uzeli poticaj od Države i opuhali njene kase.

4. Kada ste vi ‘obični’ povratnici zaustavili pljačku Države, kroz donacije građevinskog materijala, freze, krave i koze, a znali ste da se sve to prodaje po Srbiji, već dvije tri hefte poslije. Zašto ste pristajali na izdaju zemlje za jednu frezu. Pa zar hadis ne kaže da su predvodnici naroda isti kao taj narod. Dakle, krivi smo (i) mi.

4. Kada ste vi patriotske redakcije otvorili svoj studio ili dopisništvo u Zvorniku ili Prijedoru. Lahko je iz Sarajeva tuđim fejsom gloginje mlatiti. Bošnje u Bijeljini gledaju i slušaju BN TV ili RTRS. Njima je normalno da je jezik bošnjački, da je Srebrenicu prodao Alija a da je genocid izmišljen. Naravno, jer redakcije više ne šalju svoje ekipe tamo, ima i pet godina od te redukcije – skupo im!

5. Kada ste se federalne patriote digli da zaustavite pljačku nas koji smo se vraćali i željeli vratiti. Pisao sam javno da Federacija BiH nama koji živimo u RS, a radimo u FBiH uzima 10 posto plaće, kao poseban porez. Jer nemereš bolan živjeti tamo a raditi ovamo. Uzela mi je ta Federacija u zadnje godine tri i pol plaće. I neće više! Nikoga nisam čuo da je podigao glas kada smo tražili pomoć. A kada se organizujemo da volonterski branimo svoja prava – sram vas bilo, pljujete po nama. Federacija i danas uzima 10 posto posebnog poreza i tjera nas da se odjavimo iz RS. Tamo posao ne možemo dobiti niti ćemo moći. Firme u RS neće da posluju sa firmama iz Federacije, ako imaju bilo kakvu ‘svoju’ firmu. Bio sam dvije godine na birou za zapošljavanje kao profesor bosanskoga jezika. Nikome ne trebaš niti iko priznaje taj jezik – Srbi jer te ne mogu svariti – (a rado bi), Bošnje jer nisi njihove boje. Nije to sve isto, ali, kada jednom padne zavjesa, nažalost bit će sve jedno te isto. Isti rezultati, a različite startne pozicije i namjere. Ali, zar nije najboljim namjerama popločan…

6. Kada ste vi obični nastavnici organizovati Vb razred Osnovne škole Novi Grad Sarajevo i povezali ga sa tridesetoro djece u Vrbanjcima. Da znaju da nisu sami. Naravno, problem i jeste u tome što su de fakto sami, kao što smo i mi. Roditelji, vi učite svoju djecu da ostave drugu djecu na cjedilu. Tu je problem, u pogrešnom kodu. Politika, poslovni svijet, kulturnjaci, prosvjetari, urednici, novinari… Ima li neko da nije digao ruke od Bošnjaka u RS, od ovoga dijela zemlje. A svi oštre što stignu na onima koji pokušavaju nešto napraviti.

7. Gdje su odsjeci fakulteta, gdje su instituti, gdje su nevladine organizacije… Gdje su općinske službe, kantonalni uredi, raja iz dijaspore… Gdje su svi ti mudrozani da naprave adresu bilo čega u RS.

U Sarajevu je zagušljivo ali je toplo. Vatra dobro grije. Ali neće vječno. Skoro smo izgubili Sarajevo. Izgubili Tuzlu. Beograd je bliži Tuzli od Sarajeva – prije se stigne, a Beograd prije gradi autoceste prema Tuzli, od Sarajeva. Bihać je skoro prazan. Da li je iko u ovom narodu normalan. Trgovci u Federaciji zarađuju na jeftinim robama iz Srbije, a Srbija sprema S400 i svi njihovi vrhovi okrenuti su već prema Bosni.
Autistični Bošnjo je omađijan. Ne vidi da su mu institucije u Sarajevu okupirane. Da smo iz RS protjerani i da je sada vrijeme najpouzdaniji saveznik genocida – za koju deceniju ostat će u ovom dijelu Bosne samo mezarja, kao u Užicu, Bohorini, Krupnju.. ne vidimo da smo ušli u fazu tihe likvidacije i potrebe uvođenja stečaja u svojoj domovini, u kojoj sami nismo kadri, kao većina, uspostaviti čak ni vlast – da li zaslužuje zemlju narod koji ne želi i ne zna da upravlja njome. Ne vidimo da su ojačale snage sa obje strane koje čekaju pogodan trenutak da nas rašćereče. A Bošnjo, umjesto da gradi i čuva prijatelje u zemlji i svijetu on se kolje sa sobom, ne podnosi nikoga drugog. Ne zna gdje je poš'o. I sutra mu neko kriv.

Zapitaj se: Šta sam ja uradio? To je pitanje boj 1 za domaću zadaću.

Pitanje broj dva je: A da li sam šta mogao? Jesam li mogao otići u ovih 25 godina makar deset puta i odnijeti ljudima komad hljeba, zrno nade, ideju, posao… Nakon toga vam neće biti do pitanja.

Ova zemlja, koja još uvijek postoji, vlasništvo je svih njenih građana. I svi mogu pitati i biti pitani. Ja sam evo pitao, pa bujrum, čekam i odgovore. Ne morate ih sve napisati, ali pitajte se. Svaki dan. Lahko je druge pitati. Valja sačekati odgovor od sebe a ne oboriti pogled (pred rodom i porodom, pred historijom, pred vjerskom obavezom, pred šehidima…).

P.S.
Oni rijetki, koji su zadnje tri decenije nešto pokušavali, uspijevali, čuvajući obraz naroda, nacije i ljudskog roda, oni su uzorak koji trebamo slijediti, a ne po njemu pljuvati. Bit će mi zadovoljstvo da čujem i njih. Bujrum!

Mehmed Pargan,
5. novembar 2019.