I Boškova majka je izdala Sarajevo, slobodno se osjećala među četničkom vojskom (VIDEO)

Boško Brkić i Admira Ismić su 18. maja 1993. ubijeni u pokušaju napuštanja Sarajeva. Krenuli su prema četničkoj teritoriji. To što su slobodu vidjeli na teritoriji pod kontrolom Radovana Karadžića i Veselina Vlahovića Batka, građani iz godine u godinu sve više nazivaju izdajom i dezerterstvom.

Deblokada donosi jedan novi detalj koji pokazuje širi kontekst ove priče koju mnogi pokušavaju predstaviti kao ljubavnu romansu. Naime, kada su Boško i Admira uvidjeli da su neslobodni na teritoriji gdje se vihore ljiljani, i krenuli put okupirane Grbavice, već tada je Boškova majka bila kod agresora.

U intervjuu za RTV Kruševac iz 2013. Radmila Brkić je priznala da je pobjegla iz ratnog Sarajeva i otišla u Kruševac. Tamo ju je dočekala vijest o smrti njenog sina i njegove djevojke. Priznaje da je bila i na sahrani ovog para u Srpskom Sarajevu. Radmila čak i govori da su je na putu od Bijeljine do Srpskog Sarajeva pratila dva policajca RS. Ona u intervjuu šalje i poruku da srpsku vojsku doživljava kao svoju. Snimci to i pokazuju. Naime, Radmili nisu smetali četnici koji su s njom bili rame uz rame na sahrani. Kokardaši su ispalili i počasnu salvu za ovaj par.

Postavlja se nekoliko pitanja. Kako Radmili nisu smetali ovi zločinci, ali i kako ona nije smetala njima? Znamo da svi koji su za nezavisnu BiH, koji su bili lojalni regularnoj vlasti sa sjedištem u Sarajevu, koji su se odlučili braniti i voljeti tu zemlju, bili bi maltretirani, završili bi u logorima i masovnim grobnicama ukoliko bi do njih došla vojska Ratka Mladića. Oni nisu dirali samo one koji su kao i oni. Radmila nije imala nikakvih problema, komotno se osjećala u tom zvjerinjaku među kojima je bilo i onih koji su na posljedni ispraćaj došli u pauzi između granatiranja Sarajeva i snajperisanja djece. Ona se normalno osjećala među velikosrpskim policajcima i vojnicima. Prije toga je, podsjećamo, pobjegla iz Sarajeva gdje se nije osjećala slobodno. Koliko ona pripada tom gradu, govori i to da je živjela u Sarajevu od 2000. do 2005. samo da bi vratila stan. Odmah poslije toga je opet otišla put Srbije. Slična stvar je i sa Boškom i Admirom. Slobodu su vidjeli tamo gdje je nije bilo za sve koji su voljeli BiH.

Stvari tokom devedestih nisu bile uvijek crno-bijele, ali Republika Bosna i Hercegovina i fašistička tvorevina RS, Sarajevo i Grbavica su totalno različiti svjetovi, kao što je to bila oslobodilačka Armija RBiH i koljačka VRS. To su pojmovi koji se međusobno isključuju. Biti slobodan i prihvaćen na Batkovoj Grbavici, znači biti nasuprot grada koji je ubijan. Zato izdaja Sarajeva od strane Boškove majke, pa onda njeno šetkanje na četničkoj teritoriji, te odluka Boška i Admire da krenu tim izdajničkim stopama, govori da priča o sarajevskom paru nije nikakva romansa. To je iskrivljena priča koja prikriva činjenice o izdajnicima koji su se dobro osjećali među agresorima, a loše u šeher Sarajevu. (Pogledajte video)

DEBLOKADA.COM

Vampirska sahrana: Boško i Admira

27.05.1993 Bosko i Admira, tzv. "Sarajevski Romeo i Julija", ukopani su. Naravno, pošto su uginuli pri pokušaju prebjega na "srpsku Grbavicu", ukopani su u tradicionalnoj srpskoj sahrani, pod krstom, na srpskom groblju, uz počasti Vojske Republike Srpske.

Posted by Ponosni Bošnjaci on Sunday, May 3, 2020