GLUVIZAM! Kadić: Vremenskom prognozom perfidno se negira bosanski jezik
Lingvistički stručnjak, pjesnik i novinar iz Bosne i Hercegovine Safet Kadić osvrnuo se na poguban utjecaj medija na jezik i jezičku praksu. U svom osvrtu profesor je tretirao destruktivan utjecaj srpskog jezika na javnost koja većinski koristi bosanski jezik. Evo šta je napisao Kadić:
Medijsko nedonošče CNN-a kodnog imena N1 dosljedno i uporno iztrajava na perfidnom negiranju bosanskog jezika, njegovih govornika Bošnjaka i njihove matične zemlje Bosne. Svaki Božiji dan, sad srbski, sad hrvatski spiker, stojeći pored karte države Bosne čitaju vremensku prognozu za ‘našu zemlju’, ovaj na srbskom, onaj na hrvatskom jeziku. Nema bosanskog spikera, nema bosanskog jezika. Zapravo, ima bosanskog jezika, samo što ga ova dvojica polariziraju na srbsku i hrvatsku varijantu. A tako dijeleći bosanski jezik, oni ga zapravo negiraju, a tako negiraju, njegove govornike Bošnjake i razpolućuju njihovu matičnu domovinu Bosnu.
Hrvatska varijanta je hiperijekavska, srbska varijanta je čas ekavska, čas ijekavska, a ima i treća gluvistička, što će reći vlaška i što sugerira, primjerice, nepravilna riječ ‘suvo’ u spikericinoj (zapravo uredničkoj) sintagmi ‘suvo vrijeme’. Pravilan pridjev u bosanskom jeziku glasi ‘suh’. Tako je i u svim drugim slavenskim jezicima, tako je bilo i u prvom književnom jeziku svih Slavena, staroslavenskom, tačnije starocrkvenoslavenskom, jer je riječ praslavenska. Tako je bilo i u slavenoserbskom i srpskoslavenskom sve dok im jedan dinarski Vlah, u čijem vokabularu nije bilo glasa ‘h’, nije izvršio reformu jezika i pravopisa. Slijedeći Vuka Karadžića, srpsko-hrvatski normativci su priznali obadva oblika i to nametnuli i Bošnjacima, kod kojih vrijedi princip haka. Podsjećam na toponim Suha nedaleko od ušća Lašve u Bosnu. Da u riječi ‘suh’ nije bilo toga ‘h’, ne bi mogao postojati ni glagol ‘sušiti’, jer je upravo ovo ‘š’ nastalo od ovoga ‘h’ u vrijeme praslavenske palatalizacije glasova. Glagol ‘suviti’, kao primarni postnominal, dakako ne postoji ni u jednom jeziku, napisao je Kadić, a onda je posebno objasnio ovu jezičku pojavu:
Dakle, gluvizam, odnosno odsustvo glasa ‘h’ u govoru svojstven je vlaškom elementu u složenom srbskom etničkom biću, jer su „Vlasi u Srbiji vlahizirali Srbe, a Srbi u Bosni srbizirali Vlahe“, kako smatra srbska historičarka dr. Dušanka Bojanić. Po tome se jasno identificiraju Vlasi. Oni će izvorne praslavenske riječi kao što su: uho, gluh, buha, muha, proha, kihat, puhat, prah, mehko izgovarati kao uvo, gluv, buva, muva, proja, puvat (duvat), pra(j), meko za razliku od Bošnjaka, koji ih imaju izvornom obliku, jer je glas ‘h’, odnosno princip haka, na simboličkoj ravni za Bošnjake jezički amblem i nezaobilazni biljeg njihova jezičkog identiteta. O tome nepobitno svjedoči i zorno dokumentuje kapitalno djelo Muhameda Hevaije Uskufije Bosnevije Ričnik u stihu na bosanskom jeziku (Bosansko-turski ričnik) iz 1631. godine, koje se uzima ne samo kao početna tačka bosanske leksikografije nego i kamen-temeljac bos(a)nistike obćenito. U njemu su sve gori spomenute riječi navedene sa etimologijskim ‘h’:
uho – „Usta ağiz, rame omuz, hem kulağa uho di“;
gluh – „Gluh oldi sağir, slip ne – kördür“;
buha – „Uš bitdür, pire buha, pire otı paprati“;
muha – „Muha sinek, kelebege der lepir“;
proha – „Pšenica ne – buğday, proha darıdur“;
kihat – „Hem aksırmak durur kihat, su’āl itmek dahi pitat“;
puhat – „Ayiplamak nedür – rugat, üfürmek oldi hem puhat;“
prah – „Moma kizdur, prah tozdur, trag izdur, put yol“;
mehko – „Bilo akdur, dahi mehko jumuşak“.
Da nije postojalo to ‘h’, ni u srbskom jeziku ne bi mogle postojati riječi, kao što su: uši, oglušiti (se), mušica, kišem, pušem, prašiti, promašiti, omekšati itd. jer to ‘š’ nastalo je upravo od ‘h’.
Kad već neće, ne zna, ne može ili ne smije državna vlast, hoće li barem neka nevladina organizacija, poput VKBI, stati ukraj ovome ispiranju mozga Bošnjacima i direktno pismom upozoriti CNN kao osnivača i sponzora ovoga medijskog trojanskog konja u Bosni? – pita Kadić na kraju svog osvrta.
